Bajka mog đetinjstva o ljudima i događajima dovedenim u velje iskušenje, ne pred kakvim popovima crkve države Srbije što pohode manastire naroda crnogorskog, već pred samim sobom i svojim činjenjem.
Cijeli moj život, a nakupih lijepih godina, to bijaše samo jedna obična bajka, koja je trebala da me pouči i poduči da se može i kako se može sa što manje štete iz tamna vilajeta izići. I evo dođe taj referentni moment, dođe vakat da zarad tuđa grdna činjenja, na ovo jutro ova bajka postane moja stvarnost. Neki bi prozaist rekao da dođe vakta kad komedija postade tragedija.
Pisah u potonjih mjesec dana poprilično o tom što nam popisom spremaju, nastojah što i poručit, što mislim da bi nam valjalo činjet, sve u vjeri i najboljoj namjeri. Sve u želji da ukažem i pomognem komšiji, prijatelju, rođaku da razumije što u ovako zgotovljenoj raboti ne valja i nije lijepo te nam imaju namjeru učinjet. Što to neki ne baš dobri ljudi biše da nam urade, kako biše da nas unize, podijele, među sobom posvade i iz spiska naroda svjetskih olovkom izbrišu.
Pričah vam da im neću dat da mi u dom ulaze, ako ne šćenu, ne po mom, no pošteno i ljudski da popis organizuju. Ukazivah kako su naumili i što su nam prošli put učinjeli, moguće neki njihovi u našim redovima, a moguće i neki naši neznaveni, Evropom zavedeni. Moljah da stanu sa inaćenjem i trezveno razmisle, bratski se dogovorimo što oćemo i rašta se popisujemo. Rad česa mimo statističkih uzansa jedan običan popis lica i stvari u političke oblande mećemo.
Bojkot, to je priča i inaćenje koji jeste bio varka. Jedina mogućnost koja nam je bila preostala da demokratski što bolje uslove postignemo. Priča o bojkotu je bila isto što i rušenje mostova na Neretvi. Prepoznao je to Bred Pit, no mu bi uzalud, jer nam to omogući da se popis pomjeri, za Breda Pita i njegovu kamarilu, u nevakat kad vožd srbijanski neke druge, za njega mnogo značajnije, bitke bije.
Trebamo se sad bez izuzetka popisat do potonjeg
Ne bi uzaludna priča o bojkotu, nađe se poneki i među njima da zastane i da razmisli je li baš lijepo, je li čojski na svoje udarit, olovkom ih izbrisat ili je bolje zdogovrit se i postić koliko toliko poštene uslove da svi skupa možemo reći i na papir olovkom zapisat ko smo, što smo i od koga smo.
Priznajem ne postigosmo sve što tražismo. Ne daše uslove kakvi bi mogli i trebali bit. Ali pristaše da pomjere početak, iako ne ispuniše nijedan od 10 postulata, niti će, koje im tražih kad je softver u pitanju.
Pomjerismo popis za vrijeme kad se u naš komšiluk vožd srbijanski o svom jadu smete kako svoje preveslat, kako se na vlast održat. Nesta para, nesta prijatelja, a malo mu vremena osta za ove naše sugrađane, njegove podanike koji mu tako rado i veselo na kanabe odlazahu, te ove rede nemaše kad da ih ugosti i zadatke zada.
Priznajem, na ovom popisu mogu nas pokrast ne možemo ih spriječit, ali koliko će to i od nas zavisi. Što se Crnogorci masovnije odazovu na popis to će se obim moguće krađe u tolikoj mjeri smanjit. Mogu nam i danas ne dati da pristupimo zabilježenim podacima, sad dok su vlast, al' ni to neće zanavjek, a tad, tad ćemo ih do potonjeg naći i poznavanju prava naučit.
Pobijedićemo ih jer ćemo se popisat svi do potonjeg, jer smo mi Crnogorci
Oće i naumili su da i ove rede računaju strance i sa njima nas obračunavaju, samo ove rede to znamo i neće im moći proći. Ove rede ćemo i mi računat onako kako treba, domaćinu ćemo računat domaćinstvo, a gosta ćemo računat u gostoprimvstvo. Ne daše većinu uslova što tražasmo, ali ipak dobismo dosta da na megdan, da se brojimo i prebrojimo, možemo izaći.
Trebamo se sad bez izuzetka popisat do potonjeg, dosta smo ih varali i o bojkotu zborili. Sad je vakat za jedinstveno, složno onako kako su nam preci znali pregnut oduprijet se i sačuvat od zla tuđeg, ama i od zla domaćega.
Popisat se trebamo do potonjeg na prelijepom crnogorskom jeziku, kojem nas majke naučiše, pazeći da se đe koji Crnogorac ne preskoči, izostavi ili ne daj bože zaboravi. Niti su njihovi preci `43. rušenje mostova kao prevaru prepoznali, niti ovi njihovi potomci skoro vijek kasnije ovaj naš poziv na bojkot prepoznaše. Uspje nam ka i našim precima.
Ne smijemo im se, kako zbog predaka, još više zarad potomaka puštit da nam našom voljom broj smanje. Što se više nas Crnogoraca bude popisalo, manje će njih Srba moći da se krađom i prekrađom dopiše. Svaki popisani Crnogorac je jedan manje dopisani Srbin, kako su ove rede to zarad tuđeg interesa, neki naši sugrađani te se Srbima kazuju, mislili da će im moć biti da nam urade i svoj broj nepoštenom rabotom uvećaju.
Pobijedićemo ih njihovim oruđem, lapisom. Neće im moć pomoć ni Vučić, ni Varhelj, ni onaj Francuščić Timoni, ni to što nam Brisel kancelariju ukide, Vašington napušti, a Raonikjeva televizija sakri da nas pod srbijansku upravu evropske birokrate metnuše.
Sad je vakat za jedinstveno, složno onako kako su nam preci znali pregnut oduprijet se i sačuvat od zla tuđeg
Pobijedićemo ih ako budemo složni lapisom, isto kao i 2006. kad pregosmo složno svi za jednog, te im ni onih briselskih 55% što nam mimo svijeta onaj Evropljanin Solana postavi, ne mogaše pomoć, da nam u leđa ne gledaju.
Pobijedićemo ih jer ćemo se popisat svi do potonjeg, jer smo mi Crnogorci, ljudi od riječi, koji zbore crnogorskim jezikom i idu u crnogorske manastire, vole bližnje i puni su empatije prema svakom dobronamjerniku, ma bogami i pogani prema zlonamjerniku.
Pobijedićemo ih jer ih prevarismo na isti način kao i naši preci `43. kad mostove na Neretvi srušiše, a mi danas o bojkotu agitovasmo, a na popis svi složno do potonjeg izađosmo ne dajući da mjesto nas veselu Srbadiju dopisuju.
Molili smo ih da ovo rabotamo pošteno, nijesu šćeli. Molili smo da rabotamo bratski i ljudski, nijesu šćeli. Sve smo ih molili, a oni su šćeli da nas zakopaju, al' su zaboravili da smo śeme!
