Davnih godina, u mom ranom djetinjstvu u Baru, u stanu u kojem smo stanovali pod je bio patos od dasaka. Kada noću upalite svijetlo desetine bubašvaba bi se razmiljelo po stanu i hitro se vraćalo u svoje rupe iz kojih su izašle. Mrak je njihovo vrijeme, svjetlost najveći neprijatelj. To śećanje me neodoljivo podśeća na današnju Crnu Goru i mrak u kojem se nalazi, dok se svjetlost ne nazire ni u tragovima.
Crna Gora je danas „država“ u kojoj se ne poštuju zakoni, u kojoj se ne poštuje čak ni Ustav, u kojoj vlada kakistokratija, u kojoj se pravi-zdravi preko noći možete naći iza rešetaka, u kojoj se optužnice pišu u nazovi medijima, u kojoj ljudi bez ikakvih referenci, bez biografija, obnašaju najveće funkcije, u kojoj se gomila administracija partijskim kadrovima dok se država zadužuje za potrošnju i servisiranje nerealnih i populističkih nazovi programa...
Crna Gora je „država“ u kojoj vlada konglomerat partija i partijica, grčevito se držeći jedni drugih u strahu da se ne bi vratile na vlast partije koje su bile vlast prije 2020. godine, svjesni da su u svakom pogledu inferiorni u odnosu na njih, dok se međusobno ucjenjuju i drže zajedno u strahu od novih izbora.
Selektivne istrage
Umjesto da se podstiču uspješne kompanije, sadašnja vlast pokušava uništiti kompanije za koje se misli da su naklonjene bivšoj vlasti oko DPS-a: uništen je iz iracionalnih razloga Montenegro erlajnz, iako su sve zemlje u doba korone spašavale svoje avio-kompanije iz objektivnih razloga, pokušalo se Voliju podmetnuti da trguje kokainom kako bi se preuzeli njegovi kupci, sada se udara na Bemaks, možda i najpotentniju građevinsku kompaniju u regionu kad je u pitanju oprema.
Pritom se u širokom luku zaobilaze oni koji se smatraju saveznicima, a čiji je kapital više nego sumnjivog porijekla. Svi koji su se bavili biznisom devedesetih godina prošlog stoljeća znaju ko su bili najveći šverceri cigara i naftinih derivata tih godina, ko je snabdijevao vojsku entiteta BiH Republika Srpska gorivom u doba genocida u Srebrenici, iako bezočno to pripisuju vladi Mila Đukanovića... Isti ti se i danas pominju u dešifrovanim razgovorima o švercu cigara, zajedno sa kudravim ex premijerom i drugim sumnjivim likovima.
Što je najgore, izvršna vlast se bavi istražnim radnjama, umjesto da se bave svojim poslom, pišući optužnice u parlamentarnim govorima. Potpredśednik Vlade Momo Koprivica u parlamentu Crne Gore bavi se firmom Bemaks kao da je tužilac i iznosi podatke koji mogu naškoditi kompaniji i njenom imidžu, umjesto da, ukoliko ima podatke za koje misli da su sa one strane zakona, proslijedi ih nadležnom pravosudnom organu.
I to uz govor propraćen sa ,,ja tebi serdare, a ti meni vojvodo“ od svršenog ugostitelja, koji s pravom ima veze ko Šešelj sa hippie pokretom. I to je ta muka onih koji ne znaju da se bave onim za što su izabrani, pa se bave svime i svačim u maniru dokonih domaćica ili političkih rasprava ispred prodavnica polemičara sa zidarskim pivom u rukama.
Slučaj smjene ministra pravde Andreja Milovića govori kako ne smiju dirati u one koji imaju moć u rukama i podnositi prijave protiv njih. Njih se ne smije istraživati, niti se baviti njihovom imovinom.
Dok je Jelena Perović, direktorka ASK-a, u kućnom pritvoru zbog 60 hiljada eura isplaćenih radnicima za prekovremeni rad u Agenciji, dotle se ex ministarka četiri resora Vesna Bratić razmahala po društvenim mrežama napadajući one kojima se ne dopada ideja „velike Srbije“, slobodno se krećući, bez obzira što je oštetila državni budžet u mnogostruko većem iznosu zbog nezakonitih odluka koje je donosila. Slično je i sa kudravim ex premijerom, koji je napravio metež u saobraćaju u Bokotorskom zalivu iz čistog revanšizma, kupio trajekte olupine po višestruko većoj cijeni od stvarne vrijednosti, bez poštovanja zakonskih procedura, a remont jedne od njih će koštati taman koliko je plaćena i koji je postao zvijezda ,,Sky“ transkripata između kriminalnih likova.
Kao da je 1948.
Još nas ubjeđuju kako nema revanšizma u spektakularnim hapšenjima ljudi koji bi se sami odazvali na poziv tužilaštva, kojima se mijenja optužnica u skladu sa obesmišljavanjem prethodnih, koji se drže u pritvoru dok im se ne pronađe nešto ili se procjenjuje njihova imovina kao ključni dokaz da su se bavili sumnjivim rabotama.
Baš bih volio da vidim mnoge likove iz vlasti potonjih četiri godine i utvrđivanje njihove imovine i upoređenje sa prihodima. Oni mogu da prođu sa budalastim objašnjenjima kako im je neko poklonio kuću u Bijeloj, kako je tašta sagradila kuću u Momišićima, sin vilu u Zagoriču, itd...
Ako se nekome čini da se ovim opravdava bilo čija nezakonitost iz ranijeg perioda, griješi. Samo se zahtijeva da se ljudi ne hapse i da im se onda traže dokazi za bilo što, da se obezbijede dokazi prije nego se hapse i omogući da uz stručnu pomoć odbrane svoju nevinost ili tužilaštvo potvrdi njihovu vinost (krivicu).
Žalosno je da neko treba da objašnjava nekom Tihomiru Dragašu iz PES-a da nije 1948. godina kad može neko kao on da hapsi ljude koji koriste svoje osnovno ljudsko pravo na protest; da shvati da za hapšenja postoje nadležni pravosudni organi koji za takve poteze moraju imati uporište u zakonu. Isto tako bi svi oni koji u pobjedničkim partijama traže uhljebljenje i mijenjaju ih u zavisnosti od sopstvenog oportunizma, morali znati da postoje međunarodne povelje, Ustav, zakoni koji u svakom demokratskom sistemu postoje da bi ograničili vlast onih koji misle da im je sve dozvoljeno pobjedom na izborima.
Kao što bi Vasilije Čarapić elementarno morao naučiti istoriju zemlje u kojoj obnaša vlast, da nauči da nije otac knjaza/kralja Nikole „vojvoda od Grahova“, da malo bolje prouči biografiju vojvode Mirka, posebno kako i zašto je naprasno preminuo od stomačnih tegoba, kao i kontroverze oko „pohare Kuča“ i zašto je do nje došlo.
Možda su upravo Kuči dobar primjer da svi naučimo kako kao narod nijesmo naučili da priklanjanje bilo skadarskom paši, ili bilo kome drugom, ne donosi ništa dobro, kao i da prozelitizam i prelazak sa jedne vjere u drugu ne treba da vodi u nacionalni i vjerski ekstremizam.
Otop - obaveza
Svi oni koji su glasali za vladajuće partije treba debelo da se zamisle što „manjinska podrška“ Vladi M. Spajića od strane konstituenata bivšeg DF-a donosi Crnoj Gori i kolika je cijena koju plaća i koju će platiti Crna Gora uvlačenjem u nacionalistički koncept Beograda i Banjaluke, koji je ovih dana ogoljen do koske.
Namjera da se ruši ustavni koncept građanske države davanjem prava glasa stranim državljanima i mijenjanjem zakona o državljanstvu je direktno kršenje Ustava Crne Gore i koncepta da o sudbini Crne Gore odlučuju građani Crne Gore, oni čija je sudbina vezana za budućnost Crne Gore, a ne da o njenoj sudbini odlučuju oni koji su građani druge države, u kojoj oni već biraju svoju vlast, u kojoj plaćaju poreze i za koju su vezali svoju budućnost.
Namjera da se učešćem stranih državljana iz Srbije i Republike Srpske zauvijek cementira vlast srpskih stranaka, značila bi nestanak nezavisne Crne Gore i njenog evropskog puta. Građani Crne Gore ne smiju to dozvoliti. Njihovo je demokratsko pravo da građanskim otporom onemoguće te namjere i spriječe da Crna Gora postane dio projekta koji je devedesetih godina prošlog stoljeća prouzrokovao brojne žrtve, raseljene, osakaćene, a koji se danas pokušava realizovati podmuklijim sredstvima.
Konačno, suverenističke stranke bi morale pokazati da su dostojne tog epiteta i stati na čelo otpora oduzimanju Crnoj Gori nezavisnosti i njene evropske budućnosti, budućnosti koja donosi Crnoj Gori sve benefite i kad je u pitanju materijalni standard i kad je u pitanju standard života uopšte. Dakle, uređenu državu i demokratske standarde.
Dovoljno je da građani Crne Gore pogledaju koji napredak su ostvarile države poput Rumunije, koja je iz krajnje bijede većine njenih građana postala zemlja koja izgleda potpuno kao da ste u bilo kojoj zemlji EU. Ko ima pravo da oduzme građanima Crne Gore elementarno ljudsko pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini? Svako ko Crnu Goru doživljava kao svoju državu mora dići glas, makar im onaj Dragaš prijetio hapšenjem.
Ustavni sud Crne Gore, ne želeći da se zamjeri vladajućoj koaliciji i SPC, izbjegao je da donese odluku vrlo laku sa stanovišta poštovanja Ustava, zakona i prava. Ustavni sud je odbio da odlučuje o ustavnosti tzv. Temeljnog ugovora sa SPC. Mediji su donijeli naslove „Ustavni sud stavio tačku na Temeljni ugovor“. Daleko je to od tačke. To je tek zarez. Donoseći odluku da ne raspravlja o tzv. Temeljnom ugovoru, Ustavni sud je, kao najviša sudska istanca u državi, omogućio da se postupak odlučivanja prenese na Sud za ljudska prava u Strazburu, čije odluke imaju supremaciju nad domaćim zakonodavstvom.
Za podnošenje tužbe sudu u Strazburu dovoljni su Ustav Crne Gore iz 1905. (član 40), Zakon o crkvama republike Srbije (član 11), Službene novine kraljevine SHS od 3. juna, subota, Beograd, 1922. godine, Zakon o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi („Službene novine Kraljevine Jugoslavije“, broj 269/1929), Ustav SPC iz 1931. godine (Službene novine Kraljevine Jugoslavije, 275-86/1931), Ustav CPC iz 1904. godine (član 10, član 22) i Rješenje „Sv. Sinoda Kraljevine Crne Gore“ od 16. decembra 1918. godine, broj 1169, potpisano od samo dva člana Sinoda, kojim se CPC prisajedinjuje Ujedinjenoj crkvi. Pa navalite, gospodo iz opozicije, crnogorskih udruženja i svih drugih mjesta đe se ljubi i poštuje Crna Gora.
Godine 1970. protoprezviter – stavrofor SPC Branko A. Cisar objavio je, uz saglasnost SPC, „Crkveno pravo“, u kojem, između ostalog, piše: „ ...Crkva nema svoje teritorije, nego postoji na teritoriji gde suverena građanska vlast pripada nekoj državi, zbog čega ona mora da uzima u obzir i da recipirta odredbe stvorene državnom voljom i mora da ostavlja državnoj volji regulisanje svog spoljašnjeg položaja u državi, kao jednog od društva koje postoji na državnoj teritoriji“.
Ima li vam ovo veze sa tzv. Temeljnim ugovorom sa SPC, pravnim licem iz druge države? Tako je to kad imamo situaciju sa bubašvabama sa početka teksta, koje donose odluke o nečemu o čemu nemaju pojma, ako nije u pitanju namjerna šteta. Ali za takvu štetu se krivično odgovara, pa sam ubijeđen da će „kudravi“ jednog dana dobiti besplatan smještaj i hranu do kraja života.
