Kao dijete svake subote obožavala sam da idem na pijacu s babama. Fascinirala me buka, dozivanje mušterija, vješta nadgornjavanja prodavaca ko ima bolje proizvode. Šetnja od tezge do tezge, posmatraš štandove, pa biraš, svi ti nude da probaš (najslađe je bilo s vrha noža kusati komadiće sira što ti nudi istrošena radnička ruka). Onda pređeš na voće i povrće, kuckaš lubenice, slušaš prodavce kako ’fale svoje kao da su od suvog zlata. Ponekad se cjenjkaš sve dok se prodavac ne uvrijedi jer heehej drži do sebe, nije lud da poklanja! Na kraju zadovoljni, punih kesa i cegera odlazimo, smijemo se zadovoljno kao da smo dobili na lutriji.
Po dolasku kući dnevnu sobu ispune mirisi iz naših cegera, dok vadimo hranu iz kesa ostalim ukućanima prepričamo iz kog sela je koja namirnica, koliko je šta koštalo, koga smo sve sreli, šta bi trebalo sljedeće neđelje sačekati, i svi nekako ispunjeni u rano subotnje jutro sijedamo za sto i jedva čekamo da probamo hranu. No, kako smo zalazili u devedesete, kese su sve bile manje, novčanici sve tanji, ljudi su i dalje falili proizvode kao da su od zlata, a kući kad bi došli ni voće ni povrće više nije mirisalo kao nekad, u kesama je bivalo sve manje hrane a vrlo često bi neko od nas rekao: pi, evo opet su nam uvalili trulo voće. Kasnije je sve manje voća bilo, a sve se prodavalo, i sir i ljudi. Žamor na pijaci bio je drugačiji, hvalisanje su zamijenile psovke, a svake subote nas je bilo sve manje, tezge su se praznile, kući bi dolazile s pričama koga više nema, ko se odselio i kako smo uspjeli da dobijemo posljednji ljeb, malo tvrd i stariji, ali mi baš takav volimo.
A onda jednog dana sve je bilo na prodaju. Baš sve, riječ, ponos, moral, laž, brat, prijatelj, susjed, đedov vinograd, stara kuća, amajlije, uspomene... baš sve.
Ljudima si mogao kupiti snove za dinar dva, dok je 300 grama jagoda koštalo pet milijardi, a pet milijardi je vrijedjelo koliko danas vrijedi pedeset centi, a pedeset centi je bila trećina tvoje mjesečne zarade. I tako malo po malo, svi su ostali bez svega, misleći da su zaradili dok bi prelazili ulicu, ona šaka dinara je izgubila vrijednost a čovjek svoje dostojanstvo. Tako su porasle generacije i generacije, kupljenih i prodanih ljudi, dok su neki oskudijevali, drugi bi se bogatili šireći priče o nasljedstvu i dobrim poslovima, a svi znamo da je bio u dobrovoljnom odsustvu tu preko granice i da je svoju kuću ispunio porodičnim albumima heroja i boraca, tuđom srećom i uspomenom, koja nije bila na prodaju nego na otimanje.
I tako godinama slušamo i gledamo kako takvi pričaju o pravdi i ugroženosti, kako je loše nikad gore, o moralu, o Bogu, o božijim zapovijedima i sedam smrtnih grjehova kršeći svako načelo svojim okrvavljenim rukama. A đeca takvih danas su najglasnija, na pozicijama, dijele moralne pridike a moral i ljude prema novčaniku cijene, misle da je sve za prodaju i vjeruju da je svakog moguće kupiti. Pa tako plaćaju ljekare, vakcine, glasove, šetnje, a ljudi gladne godine samo grabe i grabe, ni ne gledaju za koliko novca su se prodali, ne shvataju koliko ovi ,,pošteni“ misle da oni vrijede.
Ovo više nije društvo ni poštenih ni moralnih, ovo je društvo s etiketom i cijenom, u kojem se za kilo mesa dobar vo kolje, a jedan od najstarijih zanata na svijetu izgleda pošteniji i dostojanstveniji od cjelokupnog našeg društva. Jer i kako pjesma kaže ,,možeš imat moje tijelo ali dušu ne“. Gospodo, sugrađani, i životinje gazda bolje cijeni od ovoga za koliko se prodajete. U duhu ovog mjeseca, punog slavnih pobjeda i antifašizma nije zgoreg pomenuti jednu crticu iz istorije: ,,kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović: Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš? I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.
Đurđa je bila osuđena na smrt vješanjem. Ali je u istoriji četničkog, izdajničkog beščašća već imala uzor, primjer časne smrti. Odlazak u smrt partizanke i doktorke Ruže Rip. Ruža (roža, roze) i bol kad daje sve je za bol dala i živjet valja, kad se život grsti.“ Božo Koprivica (Mihailu Laliću ,,Krleža našijeh strana“). Pred vješanje, odgurnula je dželata kao i Joka Baletić uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“. Tišina i leptirovi.
Od ulaza u tržnicu jagnjad prelaze (i) preko partizanskog groblja na kome nijesu obilježeni grobovi (bezimene humke). Malo utočište nalaze na livadi kod mršavog kočijaškog konja koji pase, na suncu. Jagnjad prostor prelaze ,,pretrčavajući kao leptirovi“. Ali djevojka je znala da pred četničkim huljama i pred tom obnevidjelom ruljom mora stas držati među oblacima: ,,Jednim skokom se vinu na stočić među direcima“. Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška“. A usamljenoj Đurđi, koja je visila na kanapu, su prvo prišla jagnjad, njena jagnjad, prorijeđeno stado.“ Mihailo Lalić
