Piše: Ratka-Seka STRUGAR
Što će sad reći Šveđani?
"Boj ne bije svijetlo oružje,već boj bije srce u junaka", pisalo je večeras u SC Morača na jednom transparentu, tokom istorijske utakmice u rukometu.
Odosmo mi na Svjetsko prvenstvo zahvaljujući hrabroj, junačkoj igri naših lavova, koji imadoše i srce i oružje da potuku favorizovane Šveđane, rukometnu velesilu.
Pa, što će sad reći, Šveđani, koji - vele - koče otpočinjanje pregovora? Možemo li u EU ili ne, pitanje je sad?
Takvi smo mi, u svijet možemo, i to kako - lavovski i srcem. A u Evropu? Viđećemo.
No, ako pregovora i ne bude sada, ko nas više može zaustaviti? Nadam se - niko! Sudeći po onome što se dešava na našim i evropskim sportskim terenima, krenuli mi sa tim pregovorima ili ne, nama niko ništa ne može. Imamo mi srce!
Ma, nama i kad himnu pogriješe, ne znaju da nas ne mogu ni zbuniti, ni demoralisati, ni pomrsiti nam račune. Pjevamo mi, zagrljeni, i bez muzike.
Pišem ovo i gledam snimak utakmice. Kakva radost, suze, nevjerica...Pa, što smo mi to sve u stanju da uradimo? Boj stvarno bije srce u junaka! To je na terenu.
A u životu? Đe smo tamo, znamo li?
Nadam se samo, da će po onoj latinskoj - U zdravom tijelu, zdrav duh - ovo što gledamo na terenima i što proživljavamo zahvaljujući uspjesima naših sportista, doprinijeti da se taj zdravi duh śutra prenese u ovo naše, na žalost puno pizme i ponegđe i trulo društvo i da ćemo napokon doživjeti tu tako potrebnu katarzu, pa da krenemo dalje. Zdravi! Sa zdravim duhom! Na svim poljima, ne samo u sportu.
Da se vrati viteški duh Crnogoraca (đe li ga i kad izgubismo, ne mogu bit' pametna), pa da dok smo na vrijeme, završimo s neviteštvom što se među nas ukotilo.
Đecu imam, pa se pitam: u kakvom okruženju rastu, kakvi li će ljudi postati, hoćemo li mi - roditelji moći išta učiniti? Da im govorimo, da upamte, da je zastiđe ovo što čuju, vide i čitaju svakodnevno, a da su sportski duh, fer plej, ljubav prema drugu, kolegi, domovini i nadasve poštovanje protivnika ono što treba da nauče, zapamte i time se u životu rukovode.
Gledam i mislim: Koliko samo želje i hrabrosti, volje i ljubavi, zajedništva i čojstva kod ovih momaka. Da nas drže, da nas hrane, da ne zaboravimo ko smo i što smo, ko su nam preci i po čemu smo bili poznati i cijenjeni. Da nas nauče kako se može, čak i kad ne vjeruju u vas. Da ne zaboravimo da poštujemo protivnika i da jedino tako, sa vjerom u sebe, srcem i glavom (glavom!) možemo krenuti dalje. Inače, loše nam se piše.
Nastavimo li sa obračunavanjem, vrijeđanjem, svakojakim podmetanjima, nečojstvom i nesojlukom, kukavičlukom, đe iz zasjede zaskačemo jedni druge, jer nađosmo onom drugom ahilovu petu i gađamo ga đe mislimo da je najtanji - nećemo ništa postići. U stvari hoćemo- pašćemo, srozaćemo se, bojim se, na najtanje grane. A, znate ono kad se uže pretrže?....
Zato - upamet se Crnogorci, ma kako se pisali! Potonja je ura! Viđite sportiste, najzdraviji, najsrčaniji, najuporniji dio našeg društva! Da se svi do jednog na njih ugledamo, da budemo uzor i ponos našoj đeci, da ih u sportskom duhu vaspitavamo i da nam Crna Gora koju smo čekali i toliko željeli postane (ostane?) prvo čojska pa junačka, da čuvamo jedni druge i drugoga od sebe samoga. Da se postidimo onoga poganog u nama što nas nekad ćera da vratimo istom mjerom.
Malo nas je, ljudi....
Da se ne podvajamo nikad više, no svi k'o ovi momci noćas i sve naše đevojke i momci koji srcem igraju za Crnu Goru - pod jednu zastavu, pod jednu himnu, pod jedne skute, jedne zemlje, u svijet, u Evropu, đe god, samo pošteno i hrabro!
Jer, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka!
