Protokol je predviđao da se Nikson, nakon što bi lično pozvao udovice astronauta, obrati višemilionskom auditorijumu preko televizije.
Za to je imao i spreman govor:
“Sudbina je htjela da ljudi koji su otišli na Mesec da ga istražuju u miru, ostanu na Mjesecu da tamo počivaju u miru. Ti hrabri ljudi su znali da ne postoji nada da budu spaseni, ali su isto tako znali da u njihovoj žrtvi postoji nada za čovječanstvo. Ta dvojica muškaraca dala su živote za najplemenitiji cilj čovječanstva: traganje za istinom i razumijevanjem. Oplakivaće ih porodice i prijatelji; oplakivaće ih njihov narod; oplakivaće ih narodi svijeta; oplakivaće ih Majka Zemlja koja se usudila da pošalje dvojicu svojih sinova u nepoznato.”
Ovaj govor je napisao Bil Safajer, predsjednikov pisac govora, a Niksonu ga je lično donio Hari Haldeman, šef osoblja Bijele kuće.
Na kraju bi Nikson, aludirajući na pjesmu “Vojnik” Ruperta Bruka iz Prvog svjetskog rata, rekao: “Svako ljudsko biće koje digne pogled ka Mjesecu tokom budućih noći znaće da tamo negdje postoji jedan kutak drugog svijeta koji će zauvijek ostati čovječanstvo.”
Po završetku govora, bilo je predviđeno da Kontrolni toranj prekine vezu, a sveštenik bi održao pogrebnu ceremoniju.
(blic.rs)
