Likovnog umjetnika Rajka Todorovića Todora nazivaju slikarom burnog temperamenta, izrazitim ekspresionistom koji na platnima predstavlja čovjeka današnjice što nestaje u tamnom lavirintu samoće, otuđenosti i apsurda. Riječ je o stvaraocu koji teži slici koja će se opirati logici, sigurnosti i lakoći čitanja.
Nedavno je napunio 70 godina, a izložba radova pod nazivom ,,Bezimeni ciklus“, koja će biti otvorena 8. marta u Modernoj galeriji u Podgorici, obilježiće njegov stvaralački put dug pet decenija. Todorov neumorni rad dokaz je da život i rad slikara predstavljaju jedno naporno, ali vrijedno putovanje. Todor je umjetnik koji o društvenim i političkim zbivanjima u zemlji uvijek ima jasan stav, pa smo se tako ovoga puta, pored izložbe u Podgorici, dotakli i aktuelnog stanja u zemlji na polju kulture, politike, položaja likovnih umjetnika…
Izložba ima snažnu jubilarnu notu – sedamdeset godina života i pedeset godina umjetničkog stvaralaštva. Kada se osvrnete iza sebe, kako Vam izgleda taj stvaralački i životni put? Da li biste nešto promijenili?
TODOROVIĆ:Kakav sam maler – i kada bih nešto promijenio – to bi ispalo na gore. Ne bih ništa promijenio. Kada sam imao osam-devet godina odlučio sam šta ću da budem i nikad se nijesam pokajao.
Šta će pred publiku donijeti izložba ,,Bezimeni ciklus“?
TODOROVIĆ:Riječ je o slikama koje su nastale prošle godine. Tu ima oko 70 slika, a biće izloženo oko 50. Radi se o ponajboljim slikama koje sam do sada napravio. Tu sam stigao do nekog umirenja, nekog stepena samovolje. Sve mi je bilo dozvoljeno. Dado Đurić je govorio: ,,Kad misliš na druge, mrtav si umjetnik, kad hvališ sebe, ti si mizerija“. Sa ovim novim slikama sam umiren. Stajao sam sam pred sobom i savjest mi je bila čista - uradio sam to što sam mogao. Jesam li umjetnik? Ne znam. Ljudi danas olako upotrebljavaju tu riječ i za sebe kažu: ,,Ja sam umjenik“. Ja se samo u ponekim trenucima osjećam umjetnikom, a to je kad mi nešto krene, kad imam osjećaj da je to svježe i da je napravljeno dahom. Kao kada dijete na hladan prozor ostavi trag daha.
Svi Vaši dosadašnji ciklusi imali su imena. Zbog čega je ovaj bezimen?
TODOROVIĆ:Nijesam mogao da nađem pravu riječ za ovaj ciklus. U svakodnevnoj sam komunikaciji sa prijateljem Jovicom Aćinom. Pitao sam ga kako mu se dopada naziv, on mi je rekao: ,,Odlično, neka bude misterija“. Te slike su pune tekstova, a savjetovali su me da identifikujem ljude na koje sam mislio. Odlučio sam da to ne radim, neka to ostane misterija i neka to ljudi sami otkrivaju. Svaka dobra i velika slika mora da se opire lakom čitanju. Imate slike koje vas privuku iz daljine i učine vam se dobre. Ali, kasnije više nemate želju da ih gledate. Trudim se da slika traje, da posmatraču postavlja pitanja, da ima, na prvi pogled, ,,uvrnutu“ logiku. To je kao neko novo stvaranje sopstvenog svijeta, samovolje. Danas je vrijeme velikog broja pravaca, reciklaža reciklaže. Ljudi zavise od interneta, a kreativnost umjetnika se svodi na brzinu usvajanja tuđih ideja. Pokušao sam iz sebe da izvučem nešto suprotno, kroz neko moje skromno znanje o istoriji umjetnosti.
Pored snažnog kolorita koji je karakterstičan za Vaše slikarstvo u ,,Bezimenom ciklusu“ su prisutne kratke sentence koje su ugrađene u strukturu slike. O kakvim "crticama" je riječ?
TODOROVIĆ:Ja sam čovjek koji je dosta čitao u životu, volim literaturu. Decenijama me nagovaraju da te svoje crtice saberem u knjigu. Međutim, isuviše cijenim literaturu i velike pisce i teško se na to usuđujem. To su neke ,,iskrice“ koje su dio moje slobode. One nemaju veze sa slikom i to nije ključ za razumijevanje stvari. To su moje i rečenice mojih dragih prijatelja koje sam doživio kao svoje.
Jedna od pomenutih ,,crtica“ glasi: ,,Ljeto provodim na periferiji Nikšića, nervoza je mnogo manja“. S obzirom na to da ste rođeni u Jasenovom Polju, u Nikšiću, kako se sjećate dana rane mladosti?
TODOROVIĆ:To su bila neka druga vremena, mnogo drugačija od današnjih. Današnje vrijeme je vrijeme užasne akceleracije komunikacije. Čim je takva brzina, onda je kvalitet te komunikacije na nižem nivou. Brojnošću nečega ne možete kompenzovati kvalitet. U odnosu na današnje vrijeme, to su bila romantična vremena. Nikšić je tada imao četiri-pet bioskopa. Blizu moje kuće bio je bioskop Doma JNA. Tamo je bio jedan čovjek koji je sklopio ugovor sa Jugoslovenskom kinotekom. Tu sam vidio sve svjetske klasike. Smatram to sebi vrlo bliskom oblašću, čak mislim da sam mogao napraviti neki film, prije nego skulpturu. Kad smo već kod te umjetnosti, sjećam se da sam tokom studija u Beogradu krijući išao u operu. Smatrao sam da je ljudski glas nabolji instrument na svijetu. Ako bi me, pak neko od prijatelja vidio da idem tamo, zezao bi me ovako: ,,Rajo, ti s Jasenovog polja, šta ćes ti u operi?“
Koliko se današnji Nikšić razlikuje od onoga koji pamtite iz mladosti?
TODOROVIĆ: Mnogo. Živio sam u vrijeme velikih sportista, legendi. Meni je komšija bio Miodrag Skale Gvozdenović, legenda i najsvestraniji jugoslovenski sportista svih vremena. Koliko je samo Nikšić dao košarkaša u onoj bivšoj Jugoslaviji – od Varajića, Radovanovića, Žižića, Radulovića… Kada je riječ o kulturi – svi bioskopi su bili puni. Ispred bisokopa ,,18. septembar“ se čekao red za karte. Igrale su se po tri predstave za jedno veče. U gradu su bile brojne izložbe. Bio je to grad ,,gladan“ kulture. Mi se sad sjećamo velikog Živka Nikolića, ali Nikšić ima još reditelja – Veljka Bulajića i Krsta Papića. Ko zna za Krsta Papića u Nikšiću – niko! Evo, pođite i anketrirajte ljude i vidjećete da ćete od 150 anketiranih naći možda jednog da zna za njega. A veliki je to reditelj bio. Nikšić je grad Mirka Kovača i Novice Tadića. Danas žive neke druge stvari, dosta površne.
Na Vašim radovima je bogata galerija portreta, a sam čovjek je depersonalizovan. S obzirom na to da ste upoznali velikane pisane riječi i slikarske meštre, koliko je teško bilo likovno promišljati njihove psihološke dubine?
TODOROVIĆ: Napravio sam portrete Abdulaha Sidrana, Danila Kiša, Mirka Kovača, Novice Tadića. To su ljudi koje sam poznavao. Nikada nijesam koristio fotografiju. Uvijek koristim samo ono što je ostalo u meni. Kada sam jednom prilikom sa Dadom išao na Duklju, jedan zajednički prijatelj, Cetinjanin koji je bio sa nama, upitao je: ,,Je li Markiša (Dadov sin) ponio kameru?“ Dado mu je odgovorio: ,,A jadan ne bio, šta će ti kamera – gospod ti je ugradio najsavršeniju kameru u glavu“. Onda sam shvatio da je pravo samo ono što zapamtiš. Dado je bio spoj vrhunskog, duhovitog cetinjskog mangupa i francuskog filozofa Voltera. Potpuno je pogrešno kod nas čitan kao nadrealista. On je slikar straha, rata, kraja čovjekove destrukcije i to jedan od najvećih. Ne znaš da li je veći slikar ili crtač ili čovjek.
Nakon toliko godina karijere, da li ste bliži definiciji slikarstva?
TODOROVIĆ: Ne. To je jedan beskrajan prostor. U šahu imate 32 figure, 64 polja i ograničen broj kombinacija. U umjetnosti imate neograničen broj figura, polja i kombinacija. Beskonačan. Umjetnost je divna kompenzacija za nesavršenost svijeta. To bi bio moj pokušaj definisanja. Volim definitivne odluke, ali tvrde definicije nijesu baš dobre.
Da li ovdje u ateljeu postoji neka slika koja je samo Vaša?
TODOROVIĆ:Ne postoji. Volim da imam svoje slike. Ali one su potpuno nezavisne od mene. Kada ih gledam sa neke manje ili veće vremenske distance trudim se da budem surovo objektivan prema sebi – da ne pokazujem neko preveliko samozadovoljstvo i da ne hvalim sebe. Svjestan sam svoje nesavršenosti kao i svaki čovjek. Ako ne vjerujete u sebe ne možete ni krenuti naprijed. To je stalna ,,borba“ i preplitanje sumnje i vjere. Te priče o ,,mučenju“ – u to ne vjerujem. Često se čuje da su umjetnici ,,mučenici“. Ja imam zadovoljstvo, ono rijetko dolazi, ali vrijedi se žrtvovati za to. Sebe ne smatram ,,mučenikom“ jer radim jedan posao koji mi dozvoljava slobodu.
Jedan ste od osnivača neformalne grupe „Generacija 9“. Riječ je o grupi slikara koji su se početkom osamdesetih, po završenom školovanju na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti i pod uticajem umjetničke klime u zemlji, aktivno uključili u proces osavremenjivanja likovne umjetnosti u Crnoj Gori. U čemu je bio najveći značaj rada te grupe umjetnika?
TODOROVIĆ:Najveći značaj je bio u tome što smo svi bili različiti, nijesmo imali programski cilj. Sjećam se da sam 1979. godine, gostujući kod čuvenog Duška Radovića na radiju, rekao da je to možda prva, a možda i posljednja izložba. To je malo uvrijedilo neke moje kolege. Nastavili smo i napravili nekoliko izložbi. Mi smo prva generacija koja se kompletna vratila u Crnu Goru. Naš duhovni otac bio je veliki srpski slikar Radomir Reljić. Volio je i nas i Crnu Goru, napisao nam je prvi tekst i dao nam ime.
Od 1995. do 2002. godine bili ste predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Kakav je njegov položaj danas, ako se uzme u obzir da su iz godine u godinu pred njim sve veći i veći finansijski izazovi koji su čak prošle godine doveli u pitanje i održavanje tradicionalne izložbe članova ULUCG?
TODOROVIĆ:ULUCG je jedino strukovno udruženje koje se nije pocijepalo. Mislim da sam od njega, u tom periodu, napravio kulturnu instituciju. Imali smo preko 30 predstavljanja u inostranstvu. Sad je ULUCG – najstarija strukovna organizacija, pretvorena u nevladinu organizaciju koja vegetira. Država to može lako da riješi - zakonom Skupština Crne Gore, na prijedlog Ministarstva kulture, može da proglasi Umjetnički paviljon za javnu ustanovu. Samim tim idu na budžet, Skupština može da delegira nekog u savjet. Imate galerijski prostor, jedno umjetničko žarište i sjedište udruženja i ne dovode se takve stvari u pitanje. Izložbe ULUCG nekada je posjećivalo po 30-40 hiljada ljudi. Danas je to par stotina. Nekada je Ulica Marka Miljanova bila blokirana jer se nije moglo proći od ljudi. Kada je devedesetih godina u Umjetničkom paviljonu izlagao Vojo Stanić bila je to neviđena gužva – cijeli dan je narod išao na izložbu.
Da nema velike podrške likovnim umjetnicima od strane države nije samo karaktesritika sadašnjeg trenutka. Kakva su Vaša iskustva po tom pitanju u pet decenija dugoj karijeri?
TODOROVIĆ:Sjećam se 1988. godine kada je poznati slovenački umjetnik i istoričar umjetnosti Zmago Jeraj bio komesar za izložbu ,,Horizonti umjetnosti” u Metropoliten muzeju u Njujorku. Mi smo se sreli u Delibatskoj peščari gdje sam napravio dvadeasetak slika i to se njemu dopalo. To je bilo vrijeme kada sam počeo da radim ,,Vučji do“. On me je predložio za tu izložbu i trebao sam da učestvujem sa 12 slika. Trebao je da ode kontejner iz Bara do Njujorka, što je koštalo oko 5.000 dolara. Te pare nijesam imao. Kada sam se obratio jednoj visoko pozicioniranoj osobi, uslijedilo je pitanje: ,,Šta imaju tebe Slovenci da predlažu?“ Odgovorio sam: ,,Ne nego ćeš me ti predložiti kad te Metropliten postavi za komesara za Jugoslaviju, Bugarsku, Mađarsku i Albaniju!“ Sredstva nijesam obezbijedio i Zmagu sam vratio poziv na šta je on bio zapanjen. Jedan moj drug koji je posjetio pomenutu izložbu, rekao mi je: ,,Todore, kako bi onaj tvoj 'Vučji do' sjajno stajao tamo“. Niko nije htio to da podrži. Ne žalim se ja, ali ću reći da poslije Raka Vujoševića, koji je bio na čelu Narodnog muzeja, a pomenuo bih i čestitog Miloša Vuškovića i Ratka Đurovića, počinje sunovrat te institucije. Dolazili su posle na čelo ljudi po političkoj, tj. politikanskoj liniji. Nadam se da će doći neka bolja vremena i neki bolji svjesniji ljudi, ali bojim se da je dosta vrijednih stvari za crnogorsku umjetnost davno izgubljeno, negdje čak i nepovratno.
Za profesora slikanja na FLU na Cetinju izabrani ste 1997. godine. Čemu ste težili da naučite mlade generacije likovnih umjetnika?
TODOROVIĆ:Učio sam ih da poštuju sebe i da traju. Da ne dođu tu samo da uzmu diplomu, da ne jure ocjene jer je to samo mrtva cifra na papiru. Baš mene briga za moje destetke, kad stanem pred platno ništa mi ne mogu pomoći. Učio sam ih da imaju pošten odnos prema sebi. Ponosam sam na neke moje studente. Doživio sam to da me student moli da me vozi do Cetinja i vrati u Podgoricu, da se družimo. Nijedna činjenica u današnjoj situaciji mi ne uliva optimizam da će makar minimum onoga što zaslužuju dobiti mlade generacije likovnih umjetnika. Interesovanja za umjetnost nema bez razvijene srednje klase. Kod nas je ona uništena. Sad će neki reći da govorim kao Marks, ali to je istina! Ta klasa je voljela i živjela za umjetnost, a danas toga nema.
Umjetnik je neodvojiv od društvenog ambijenta u kome živi i stvara, pa ste i Vi prilično aktivni u komentarisanju aktuelnih dešavanja u Crnoj Gori. Na koji način usklađujete stvaralački rad sa društveno-političkim angažmanom?
TODOROVIĆ:Jednostavno sam ,,prisiljen“ kao čovjek da reagujem. Posebno sam osjetljiv na maltretiranje žena, ljudske gadosti i urušavanje bilo kakve etike. Ovo je vrijeme rijalitija, ljudima je sve dozvoljeno. E, pa ne može biti sve dozvoljeno! Obaveza ljudi je da reaguju i ukažu na to. To ne radim ni za koga, posebno ne za političke subjekte, kao što mi pripisuju. Nijesam pripadao, ne pripadam, niti ću pripadati ijednoj partiji. Reagujem iz ličnih pobuda i pobuna protiv takvih stvari. Sam. Ovo je vrijeme kulminacije prljavosti, užasa. Neki ljudi će kad-tad morati odgovarati za ovo. Vlada koja je smijenjena je toliko zločina napravila prema crnogorskoj kulturi, udarli su na sve što je vrijedno i značajno, a da ne govorim da su drugoj državi krenuli da daju 54 kvadratna kilometra crnogorske teritorije, 650 crkava i 75 manastira. Preko 65 posto crnogorskog kulturnog blaga. Dokle to ide?
Baš me briga kome ću se zamjeriti kad osudim neki zlikovački gest
Kako komentarišete neoglašavanje određenog broja umjetnika i intelektualaca na društvena dešavanja?
TODOROVIĆ:Postoji jedna fraza za koju sam dugo mislio da nije tačna – „Crnogorci su građanske kukavice“. Bogami sve sam bliži tome da je to istina. Više vole da idu linijom manjeg otopora i nezamjeranja. Baš me briga kome ću se zamjeriti kad osudim neki zlikovački gest. Ovdje se značajni pisci pljuju i vrijeđaju. Kad je u studentskim demonstracijama uhapšen Sartr, francuski predsjednik Šarl de Gol i ministrar kulture Andre Malro u glas su rekli: ,,Volter se ne hapsi, stoko!“. Ovdje pljuju i nazivaju psom pisca. Bio sam zakucavan na stub srama jer sam jednom rekao da ,,niko ko je neprijatelj Crne Gore neće dobiti Trinaestojulsku nagradu, što ne znači da će Crnogorac koji to ne zaslužuje dobiti“. Svi su ovaj drugi dio rečenice brisali, a ovo isticali posebno.
Jureći privilegije umjetnici gube sebe
Kazali ste jednom prilikom da je nemali broj umjetnika danas u ropstvu i to mnogo gorem od klasičnog ropstva. U dobrovoljnom ropstvu. Na kakvo ste ropstvo mislili?
TODOROVIĆ:Oni su u vlasti i potpadaju pod uticaj određenih galerista i jure neke privilegije, gubeći tako sebe. Prije dvadesetak godina sam u Ljubljani potpisao ugovor sa jednim galeristom. Otišli smo to da proslavimo, a tu je bila i njegova žena – istoričarka umjetnosti. Bili su potpisani ugovori u četiri primjerka. U jednom momentu gospođa mi je rekla: ,,Od danas ćete raditi kako Vam ja kažem“. Pitao sam je da li se šali ili je ozbiljna. Kada je rekla da je ozbiljna, uzeo sam ona četiri primjerka ugovora i pocijepao ih. To je bila završena priča. U umjetnosti postoji vrsta specifičnog znanja i stava, nikome ne smijete dozvoliti da ih urušava.
