Pronio se Crnom Gorom glas o dostojnom činu i još dostojnijim učesnicima. Odjeknulo je od Beograda do Lovćena jačinom dostojnom buđenja svih koji su zadržali posljednju trunku nade da ćemo dočekati bolje sjutra koje nam je obećano. Zatresao se temelj Crne Gore.
Čestitam vam, probudili ste Cetinje. A kad probudite Cetinje, onda znate da ste probudili Crnu Goru. A kad probudite Crnu Goru, probudili ste ljubav. Dar i prokletstvo njene snage, vjekovima opjevane.
Tog jutra, umoran od neprospavane noći i odlučan da učini što mu je na srcu, jedan sredovječni čovjek zaputio se ka Cetinju. Sa sobom je ponio samo ljubav. I simbol te ljubavi. Ispratile su ga suze supruge i ćerke, koje ga nisu pokolebale u sopstvenom naumu. On je znao đe ide.
I da je to jedini put koji mu je preostao. Preko Trojice koračao je lako, nižući kilometre s lakoćom kojom piše najljepše stihove o ljubavi prema domovini. Nije bio usamljen, kaže. Sveti Petar bio je uz njega, hrabreći ga i blagosiljajući mu svaku stopu. Jer ide tamo đe pripada. Jer ide tamo đe ga samo srce vodi. Nije se plašio. Ni štita ni sile. Plašio se samo da neće uspjeti da ostavi svoje srce tamo đe pripada. Kao tračak svjetlosti onima koji ostaju. Svojoj đeci. Našoj đeci. U amanet koji se prenosi generacijama. Da sija luča crnogorska. Dok nas ima.
Rajo Čelebić postao je tog dana simbol ljubavi i prkosa, i ponos svih nas u čije ime je barjak nosio.
Tog jutra, pospana djevojčica pružila je ruke ka svom ocu i „onim“ pogledom koji uvijek dobije ono što želi, zamolila da ode sa njim. I otac joj je uslišio želju. Poveo je tamo đe počinje i završava se ljubav. Na Cetinje. Sreća, pa dijete ne zna za mržnju. Zato je ne prepoznaje ni u ogradama. Ni u štitu. Ni u poklicima. Ni u oklopima. Jer, ko u sebi nosi ljubav, nema se čega plašiti. Zato je djevojčica održala lekciju odraslima. I pružila svoju nježnu ruku. Zanemarila oklope, nesvjesna bilo kakve opasnosti. Uvjerena da je sve ljubav. Samo odrasli ne znaju da je pokažu. I time je pokorila cijelu četu. Pokazala koja je prava strana ograde. Tamo gdje je ljubav. Tamo đe su naša đeca.
Tog jutra, osluškujući novi život u svom stomaku, buduća majka zaputila se ka bastionu slobode. Na Belveder. Bila je istrajna u namjeri da bude na mjestu na kojem će se sresti svjetlost i mrak. Na kojem se nastavlja pisanje najvažnijih stranica istorije, o bitkama u kojima nema pobjednika. Bez straha, postojano poput klisure,ponosito kako samo Crnogorke mogu biti, srele su se dvije ljubavi. Ona prema potomstvu. I ona prema domovini u kojoj će ti potomci živjeti.
Draga Rabrenović sa sinovima Jovom i Jovanom na Belvederu 5. septembra 2021Tog jutra, sinovi zatekoše majku spremnu za put. Đe si krenula, majko? Ja tamo đe mi je mjesto. A meni je mjesto pored vas sinovi i ove đece koja brane Crnu Goru i njenu čast. Starica se odavno nije plašila neizvjesnosti i bješe istrajna u namjeri da izvojeva još jednu životnu bitku. Ne za sebe. Sebe je davno pobijedila, prkoseći svemu što je život donosio. Već za njih. Za ljubav kojom su podizani. Za ljubav za koju je spremna umrijeti. Ponosita Crnogorka, Draga Rabrenović, koja je za 81 godinu svjedočila velikim gubicima, porazima i pobjedama, zauzela je svoje mjesto između svojih sinova i kao simbol majčinske ljubavi obasjala Belveder. Kao podsjetnik svima nama đe nam je mjesto. Tamo đe je ljubav. Tamo đe su naša đeca.
Te noći, na Belvederu, ujediniše se ljubav, vjera, nada i snaga. Ljubav prema svome. Vjera u moć te ljubavi i u blagoslov Svetoga Petra. Nada da će svitanje pobijediti mrak. Jer tako uvijek biva. Snaga da se prkosno sudare s mržnjom i sljepilom koje tu ljubav ne prepoznaje. Napravi se štit ljubavi, spletoše se ruke Crnogorki. Onih koje su krpile iscijepanu zastavu. Onih koje pomiluju svačije dijete, pitajući ga čegović je. Onih koje ponosito gaze stopama svojih očeva, braće, muževa. Onih koje se ne plaše da same gaze stazama kojima još nije niko kročio da odbrane ono što je njima sveto. To su one zbog kojih su nastajali najljepši stihovi. Naše vile, naše heroine.
Okupiše se oko vatre, koja je tinjala i grijala ozebla srca da umiri strepnju. Zbližila je sve one koji se ne poznaju, ali na tom kršu dišu kao jedan. U ritmu ljubavi. Izbrisala je sve razlike i povezala ih najmoćnijom silom. Silom ljubavi. A noć je bila duga i hladna, a jutro neizvjesno. Niko se nije usudio da naglas izgovori ono o čemu misli, samo povremeno oteo bi se neki uzdah. Stariji su bodrili mlađe. Govoreći da su tu zbog njih na kojima Crna Gora ostaje. Da je čast biti na tom svetom mjestu, na kojem je odbranjena sloboda. I opet će. Da je čast biti štit ljubavi, a da će dovijeka živjeti bruka onih koji se od ljubavi štitom brane. Da se ne smije odustati, čak i kada pomisle da je izgubljeno.
Iskra nade ne može se ugasiti, bez obzira ko je s druge strane (ograde). To je iskra prkosa i ljubavi, nepobjediva i u najvećem mraku. Luča crnogorska. Tako ujedinjeni, dočekali su jutro. Belveder je ostao netaknut. Ali zato su duše svih bile dotaknute najvećim blagoslovom. Čistom ljubavlju.
Tog dana, na Cetinju, jutro je donijelo mrak. Pale su maske. Pala je i ograda. Jer, samo onaj ko nije osjetio dušu Cetinja, mogao je pomisliti da će ogradama pokoriti grad heroja pod Lovćenom, po kojem su vjekovima ponosito i slobodno šetali crnogorski vladari i besjedili o svetoj tajni crnogorske istrajnosti, o daru i prokletstvu kada nosiš neprekidno u sebi Crnu Goru.
Samo onaj ko ne spoznaje snagu Cetinja, mjesta sa kojeg polaze i kojem se vraćaju sva čista srca puna ljubavi, izvora svih utabanih puteva ka slobodi, može pomisliti da će pobijediti mrak. Jer, „Luča tvoja majko sveta, prestajala sjati nije.“ I neće.
Ako ne vjerujete, dođite sa nama na Belveder. Da čekamo da (nam) svane.
