Piše: Dubravka Jovanović
Imala je dugu, bujnu plavu kosu, skupljenu u jaku, debelu pletenicu na potiljku. Osmjeh i riječ na mjestu.
S koferom na točkiće tražila sam broj svoje sobe u hotelu Topolica, a ona se već smjestila u dvije sobe dalje od moje.
Nepogrješivo sam znala da je i ona novinarka i da smo istim poslom pod istim krovom, na istom spratu. Potvrda ovom osjećaju bio je njen, ni malo uzdržan odgovor na moje pitanje: Oprostite, jesu li ovdje učesnici ove međunarodne škole?
Neposredno i toplo, odgovorila je: Ta sam, i dodala: a i Vi, znači skupa smo ovih dana.
Bili su to naši barski dani prijateljstva poslije prve kafe, a kako bi drugačije u gradu od masline.
Dijelile smo klupu kao osnovci u sali za seminare i sto za obroke u hotelskom restoranu.
U prilično smo freško more skupa ušle ranog, ne još kalendarskog ljeta te godine, nakon izvanrednih, životnih predavanja i vježbi profesora Byron T. Scotta, našeg instruktora. Onda se izležavale i ćakulale na suncu, bez posebne zaštite za kožu. To nije bio rizik za moju skoro već preplanulu boju, budući da već u aprilu skačem na bombu u more, ali za njenu svjetloputu svakako jeste. Slane i mokre kike skupljala je šugamane naše, a ja cigarete i svoj skupi upaljač koji mi je neko galantno poklonio.
Nakon ovog morskog popodneva znale smo koliko je za vazda dovoljno, jedna o drugoj.
Najmanje smo netipično, dakle ženski, pričale o ljubavima i modi. Najviše, pretičući jedna drugu, lomeći misao i riječi, razgovarale smo o novinarstvu, novim stilovima i savremenim komunikacijama, o napuštanju tradicionalnih navika, prilagođavanju savremenim standardima koje razvijeni svijet uveliko koristi, a mi smo tek na počecima saund fordža u radio montaži priloga itd.
Poslije banja, đir uz noćnu ariju i otmenu šetadu oko dvorca kralja Nikole.
Jutrom, ponovo u trening učionici.
Dobijali smo zanimljive testove uz pitanja tipa: Što bi vam u vašoj redakciji bila prva vijest: Danas u vašem gradu nema vode i neće je biti 24 sata; Snažni zemljotres pogodio zemlju u regionu; Pala lokalna vlada; ili svjetska rok zvijezda sjutra gostuje u vašem gradu?
Duška Pejović bila je najbolja!
Istina, pratile smo, se ali je ona prednjačila u replikama, diskusiji, razmjeni mišljenja.
Bila je svoja.
Dovoljno pristojna da sasluša profesora, predavača, ali i da izrazi svoje mišljenje bez zadrške, argumentovano i kada se kosi sa njegovim.
Da pita za pojašnjenja, da brzo i uči i da nauči za sva vremena vječna pravila novinarske struke.
Danas Duška Pejović pita i propituje svoje goste. Novinarski tačno i jedino kako treba.
Znanjem, hrabrošću i odlučnošću.
Traži odgovore.
Ona pita.
Nema nezgodnih pitanja.
Ima samo puta do istine.
Danas po drugi put u kratkom periodu čitam kako za moju Dušku kažu da je neprofesionalac. Duška nacionalista, da radi za ustaški medij, ološ zapadnih bandita…i više ne mogu jer mi se buni želudac i drhti svaki nerv.
Ne mogu jer mučnina u crnom nadolazi iz šporkih komentara gdje sam sebe primorala da zavirim.
Do kad više?
Koji to zakoni, iz kojeg to prava i pravne nauke štite ovakve medije i portale koji ni žive ni mrtve, ni žene ni đecu, ni novinarke ni ljude ne ostavljaju na miru ako ne bljuju otrov po komandi njihovih malih i kržljavih, nezavršenih, zavidnih i zluradih, mnogo je reći. ljudi.
Reći ću čovječuljaka koji do čovjeka nikada neće stići.
Duški sam na kraju našeg novinarskog boravka u gostoprimnom Baru poklonila onaj svoj markirani upaljač, ona meni ruž za usne.
Davno nema pletenicu gustu, ali ima isti osmjeh i toplinu oka na koju se možeš ogrijati!
