Mađarska predstava „Između“ u režiji Sofije Berci i produkciji Living picture theatre odigrana je sinoć na Velikoj sceni KIC-a „Budo Tomović“.
Na sceni nas dočekuje sunce, veliki žuti krug za koji saznajemo da je u stvari životna energija dramskog lika pred nama koja mu obasjava grudi. Njemu prilazi druga pojava sa plavim krugom i to asocira na sunce/mjesec, toplo/hladno, vatra/voda polarizaciju. Liričnim scenskim vokabularom likovi nas vode u neki bajkoviti svijet.
Futuristički kostimi (Kristina Fodor) asociraju na budućnost, na neke nove prostore koje naše duše zauzimaju. Scensku radnju određuju suptilna produbljenja dinamike, prostor se postepeno kreće u smjeru geometrijskih figura, određenih svijetlom, na primjer, znamo da je piramida neki metafizički prostor (kasnije shvatamo da se radi o čistilištu) ili se fizički pojavljuju dva kruga od platna, kao dva oka kojima se sa „neba“ posmatra zemlja. U tim očima suptilno će se ogledati obrisi onoga što se govori (tekst iz OFF-a), onoga što se dešavalo na zemlji dok je protagonistkinja još bila živa.
Dok se na sceni dešava snoliko vezenje jednog drugog nadnaravnog svijeta, tekst koji čujemo iz OFF-a, bukvalno nas „spušta na zemlju“. Odlomci koji se izgovaraju djeluju kao banalni isječci iz neke populističke knjige za samopomoć i narušavaju stilizovano, poetsko i opčinjavajuće dešavanje na sceni.
Vizuelni dio predstave sredstvima vrhunske estetizacije uspijeva da pronikne u naše unutrašnje predjele potisnute osjećajnosti, u sfere mogućeg pronalaženja (izgubljene) duhovnosti. Prizor je fantazmagoričan. Likovi se nalaze u jednom snolikom bespuću, čistilištu, vanvremenskom svijetu između dalekog neba i opustjele zemlje.
Izvođači su nesporno vješti i predani, ali pod utiskom audio snimka, izgleda kao da su i oni sami na putu traženja odgovarajućeg, višeslojnijeg izraza, što kod gledalaca izaziva utisak o nedorečenosti, nepotpunosti.
Gledajući cjelinu, može se reći da u predstavi postoji stilski nesklad, kolizija između izvanredne vizuelne poezije, magične scenografije, liričnosti scenske estetike i s druge strane plošnog i površnog teksta.
Isključivo scenski vokabular bio bi mnogo estetski kompatibilniji sa čarobnom vizuelnošću, veličanstvenom formom, kao i sa značenjskim slojem predstave koji je ostao u sjenci.
