Ko je htio čitati Bodrijara, tog znamenitog francuskog sociologa, mogao je naučiti da ništa više odavno nije stvarno i autentično, jer stvarnost ne postoji. Da. Živimo hiperstvarnost.
"Simulacija i simulakrum", kultna Bodrijarova studija iz 1981. godine, fino nas uči o procesima simulacije stvarnog svijeta posredstvom politike, popularne kulture i masovnih medija. A od te studije do danas, blizu je pola vijeka u kojem se stvarnost i ubrzano i radikalno pretvarala u iluziju, obmanu, privid, u blijedu sjenku stvarnosti. Tek, na sceni je najšira simulacija podražavanja realnosti svega oko nas. Totalizacija simulacije.
8Gledajte "stvarnost", pa se propitujte da nije gdje pogriješio ovaj vrsni intelektualni tumač i jedan od najuticajnijih teoretičara postmoderne civilizacije. Sve je vidljivo i sve je provjerljivo. Nestala je istina, referencija, logika, objektivni sud, društveni pojedinac...
Čovjekovo iskustvo dominantno je vještačko u kome je sve manje kritičke percepcije. Smisao je smrtan, reći će Bodrijar. Tek, sve što je bilo sklono simulaciji, simulirano je. Do neprepoznatljivosti stvarnog svijeta i njegove svakodnevne pojavnosti. U krajnjem, to i jeste cilj. A takav cilj proizveo je i proizvodi posljedice.
Da nije možda ono što danas nazivamo i što se prepotentno predstavlja politikom- stvarno?
Da možda mediji nijesu ti koji nam predočavaju "stvarnu stvarnost", ili su postali gospodari insertovane novostvarnosti nametnutih agendi svakodnevice? Da možda ljudi, ti oko nas, nijesu stvarni, ili su možda tek neuvjerljiva replika nekadašnjeg homo sapiensa.
Da možda sloboda, čija ideja po Bodrijaru već iščezava, nije istinska, ili je tek surogat lažne simulirane predstave o njoj? No, mnogo, mnogo je onih koji danas uživaju u toj simulaciji, jer sloboda sa sobom nosi veliku odgovornost.
Da možda te riječi koje sve manje neposredno razmjenjujemo nijesu stvarne, ili su toliko izvježbane da u posredovanoj razmjeni ne znače ništa. Baš kao i sama površna stvarnost u kojoj je sve znak, predstava, zamjena, transestetsko i transpolitičko.
Simulacija je danas preovlađujući bljutavi virtuelni ukus spektakla nove moći,koja se svemu i svačemu dodaje i prodaje. Kao takva simulacija suvereno i bespogovorno određuje vrijednosti, mišljenje, ponašanje i djelanje. Rezultate te simulacije mišljenja koje se želi predstaviti neupitnim apsolutom, gledamo svakodnevno. Podjednako u politici, medijima, životu...
U duhu teme naglasimo da je iluzija generisane slike inteligentnih mašina poništilarealnost koja je, vidjeli smo, sve manje zanimljiva ovovremenom čovjeku, jer, šta da radi u realnom svijetu, on takav, sa nerealnom predstavom o sebi i svijetu oko sebe. Simulacija i života i društva u konzum totemu društvenih mreža.
Bodrijarov stav da "nema principa vjerodostojnosti" danas je više nego održiv, tekao takav imitativan i simulativno modeliran na svim nivoima poražene društvenosti. Odsustvo suštine vjerodostojnog, poništava i samu pomisao stvarnosti.
Za simulaciju nema ničega u stvarnosti, baš zato da bi se medijskim protezamamoglo nadograditi - simulirati sve. Otuda, primjera radi, transpolitika današnjice nije ništa drugo do neuvjerĺjiva simulacija praideje politike koja na manipulaciji populističkih simbola dokida mogućnost razgovora - dijaloga o suštini političkog kao javnog, kao zajedničkog.
U izopačenoj realnosti dominacije banalnosti i vrijeme je postalo fluidan fenomen koji se rasteže, skraćuje ili najčešće ubrzava, shodno suštini projektovanog interesa simuliranog događaja, tako maskirane - krivotvorene realnosti. U takvom neograničenom vremenu post istine sve je moguće i nista nije moguće, jer na djelu je simulacioni efekat kreirane metastvarnosti, u kojoj je poništeno sve. Sve vrijedno.
Pošto je poništeno stvarno, preostaje samo i jedino, model, znak, replika, reprodukcija, kopija kao uspostavljeni alati i tumači post istine post kapitalizma u kojem ne vrijedi i ne treba čovjek (da) misli. Konačno i jasno - stvarnosti nema.
To što se još naivno računa kao stvarnost, kao njen relikt, nije ništa drugo do ubjedljiv prikaz ubjedljive pobjede svijeta simulacije i pobjede svijeta manipulacije.
I šta ostaje?
Uporno simuliranje čovjeka, oslobođenih svojstava slobode, misli, duha i kritike.
