No, od ljudi sam koji vole ispitivati stvarnost i u tako ispitanoj stvarnosti potvrditi svoje pretpostavke. Stoga, rado sam prihvatio kandidaturu, jer moja namjera glede ove književne nagrade oduvijek je ista, i nepromijenjena:
Ukoliko bih dobio nagradu “Risto Ratković” istu bih s neopisivim zadovoljstvom odbio. Da, zato sam zaista svih ovih godina svoje knjige poezije uredno slao na konkurs. Jer, samo u slučaju da dobijem ovu davno kompromitovanu i biljegom srama obilježenu nagradu mogao bih je se odreći. Samo tako bih bio u mogućnosti da odbijem priznanje koje je 1993. dodijeljeno masovnom ubici i ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. U jeku istrebljenja Bošnjaka, kojim je direktno komandovao laureat Radovan Karadžić. Čije ime i dan danas zaudara na spisku dobitnika. Ime ovog monstruma i ideologa srebreničkog genocida ni do danas nije izbrisano s liste laureata.
Pitanje je zašto? Da li svih ovih decenija crnogorskim radnicima u kulturi ime ovog ratnog zločinca nije vonjalo na smrt, nije im bolo oči, ili su jednostavno bili kukavice? Bezmudi? Priznaćete, nije naročito teško precrtati jedno ime na listu papira. I na taj se način osloboditi bar parčeta sramote što je jednom ubici ova nagrada ikad i dodijeljena. Nego, vratimo se naslovu. Vratimo se uzroku. Oprostiće T. S. Eliot što sam varirao naslov njegovog čuvenog eseja. Naslov koji umnogome objašnjava crnogorsku stvarnost. Naslov koji dobrano objašnjava uzroke posljedica koje danas živimo. Neću otkriti pedofiliju u Crkvi Srbije ako kažem da su Crnogorci od pamtivijeka patili od kompleksa niže vrijednosti. Da su sami sebi na pleća tovarili inferiornost. Manjak značaja. Da su širom otvorenih usta zijevali u Beograd i druge gradove regije. Da su zatvarali oči, i zapušavali nos pred ljudima kojima je Crna Gora uvijek bila dovoljna. I koji su u svojoj Crnoj Gori i za svoju Crnu Goru podnosili žrtvu, bez bilo kakvih očekivanja, bez bilo kakvih nadanja da će ih za to neko nagraditi.
Neću otkriti šovinizam Vesne Bratić ako vam kažem da je bivša vlast na ključnim pozicijama u kulturi, uporno i bez ušiju za česte i opravdane kritike, postavljala pogrešne ljude. One koji su svoja namještenja najčešće zasluživali opsluživanjem nekog važnog, Nekog iznad. I to se događalo u kontinuitetu. U gradovima, i u provincijama. A provincija u ovom slučaju nije zabit do koje je teško stići, već, kako je Danilo Kiš odredio nacionalizam: negativna kategorija duha. Provincija, palanka, varoš, svejedno. U kojoj se jednom godišnje održava neki festival kulture. Recimo “Ratkovićeve večeri poezije”. A na čelu ustanove, koja, recimo, organizuje jedan takav festival je čovjek provincije, čovjek palanke, silnih ambicija i skromnih mogućnosti. No, pitanje je otkud taj i takav čovjek tu? Već sam ranije odgovorio, ali valja ponoviti: taj je zamijenio nekog ko je bio iznad njega, jer je onaj što je bio iznad njega zamijenio nekog ko je bio iznad njega, tako vam to biva, znate? A čovjek provincije je svog prethodnika zadužio servilnošću, a samim tim i zaslužio važno mjesto u varoši. Zbog svega onoga što je uzrok “Risto Ratković” je decenijama predodređen za pjesnike iz regije. Jer u očima malog palanačkog čovjeka ključno je u palanku dovesti nekog izvan Crne Gore. Jer onda će mali palanački čovjek možda pozvanima i nagrađenima u ruke ugurati svoje knjižuljke, i biće važan, dan, ili dva, koliko već traje festival.
Zato su crnogorski pisci incident ako govorimo o nagradama za književnost. Osim, ako su u pitanju aktuelni ili bivši ministri kulture, članovi partije i slično. Jer malom palanačkom čovjeku sve izvan tog i takvog svijeta je strano. On druge svjetove ne razumije. Pjesnik koji je već pisao o malom čovjeku palanke nikad neće dobiti nagradu, jer mali čovjek palanke nije u stanju prihvatiti istinu o sebi i onima koji su ga poput gline u takvog oblikovali. Pa sve da pjesnik koji je već pisao o malom čovjeku palanke napiše i Vlati trave. Zato će “Risto Ratković” i ovog septembra otići u Srbiju. Jer malom čovjeku palanke usta su širom otvorena dok se divi nekom ko dolazi, vjerovatno, avionom, iz jednog velikog grada. To je događaj. To je svečanost. To je razlog da se mještani okupe oko trpeze! Da se upriliči gozba! To je uzrok crnogorske propasti. Inferiornost koju smo sami sebi natovarili na leđa. Kompleksi malih, koje su nam poput stenta ugradili u tijela, u umove. Odsustvo svijesti o sebi i Crna Gora podignuta na lažima o sebi, na temeljima koje danas barbari žele urušiti. I tako će biti sve dok važni ljudi u gradovima budu birali male ljude u palankama. Dok duh provincije bude lebdio nad crnogorskom kulturom dotad ćemo i vjerovati u laži da su drugi veći i bolji od nas.
A jednom, kad se možda i dogodi čudo, pa neka od mojih budućih knjiga i dobije nagradu “Risto Ratković” s takvom ću se strašću odreći iste, da mi ni direktor festivala neće moći doakati dok u slasti i strasti glođe goveđu glavu za bogatom palanačkom trpezom. I ne, to morate znati, ne žalim za nagradom, žalim što nijesam u mogućnosti da se svojski popišam na ime ratnog zločinca, laureata.
