"Kada mi izađemo na scenu, osjećamo jednu posebnu povezanost. Kada krenemo da pjevamo, moramo da pjevamo kao jedno. To je naša autentičnost", kaže 15-godišnja Jana, članica grupe "Đude".
Pjevanje na glas karakteriše harmonije razdvojenih glasova, odvojenih za interval sekunde.
I baš kao što je Jana rekla, te prepjevane priče predaka stvaraju jedinstvenu, emotivno snažnu melodijsku strukturu.
A da sve bude čarobno u Đudama, koje se izdvajaju kao rijedak primjer očuvanja ove muzičke baštine kolašinskog raja, prethodio je ogroman rad i upornost najstarijih članova kulturno-umjetničke zajednice posvećenih očuvanju autentičnosti pjevanja tog kraja.
Kako je kazao umjetnički rukovodilac KUD-a "Mijat Mašković" Davor Sedlarević, njihov nacionalni ansambl prestao je sa radom, ubrzo po osnivanju.
"Tih 50-tih godina prošlog vijeka, ljudi su započeli istraživanje, jer su svjesni da se mora nešto raditi na formiranju nacionalnog repertoara. Odradili su istraživanja čak i ovom kraju. Sa teškom mukom dobio sam te snimke", priča Davor.
Suočavali su se sa brojnim izazovima, a to je da nisu imali istraživački i naučni kontinuitet.
"Na kraju smo se nekako ušuškali u to nasljeđe bivše Jugoslavije pa se znalo čim počinju koncerti i čim se završavaju. Kad je došlo vrijeme obnove nezavisnosti, našli smo se u nekoj pat poziciji da praktično nemamo šta da igramo", kazao je on.
Međutim, članice grupe sa Davorom na čelu vjerovale su u važnost svog rada.
Tako su organizovali radionice i nastupe kako bi generacije koje dolaze nastavile da pričaju priče predaka kao izraz kulture i identiteta.
"Moja baka je bila članica KUD-a Mijata Maškovića, ali nije pjevala nego je bila u igračkoj sferi. Ona je znala za te pjesme, ali ja sam tek saznala kada sam krenula", priča lijepa Jana.
Sedlarević je zadovoljan radom svog KUD-a. Kaže da gdje god da se pojave osvajaju prva mjesta i uvijek su atrakcija.
Davor je podsjetio na razgovor u kojem je kazivač iz Morače ne tako davno govorio o karakteristikama pjesme i igre kolašinskog kraja.
Kuriozitet je da se od 30 godina prošlog vijeka ta ostavština čuva na Harvardu.
"Nama su instrumenti bili jezik, ruke i noge. Tako smo mi svirali kolo. To je bilo jako zanimljivo čuti na starom snimku. Zapravo je to i jedina istina, nepobitna naučna činjenica i ne bi trebalo toga da se stidimo", zaključuje Sedlarević.
