Crnoj Gori je izgleda suđeno da u svom istorijskom hodu tragikomično ponavlja sudbinske epizode, koje su na izvjestan način posljedica zloupotrebe povjerenja i oćećanja. Zloupotreba, bilo položaja bilo načela, prvi je stupanj ka izdaji. Međutim, u politici se vjerolomnost i prijetvornost prosto podrazumijevaju. Tu vještinu, na žalost, nijesu savladali ni Crnogorci niti njihovi vladari. Sa puno naivnosti su primali i gostili izvanjce ili s njima sklapali saveze, da bi na kraju ostali izigrani, razureni i uništeni.
Veliki je broj istorijskih primjera koji ovo potvrđuju. Od Stefana Nemanje, rođenog i krštenog u katoličkoj crkvi u Zeti, koji je kasnije razorio i pokorio državu u kojoj je rođen, preko sekretara i sveštenika iz inostranstva, koji su pravili falsifikate, bili doušnici stranim silama i širili mitomanske priče. No, vrhunac zloupotrebe iskrenih namjera Crne Gore i njenog žrtvovanja za druge, dešava se u Prvom svjetskom ratu. Кada to imamo u vidu, prosto se nameću paralele između nevesele, ali po mnogim manifestacijama karikaturalne stvarnosti, sa vremenom koje je prethodilo i dovelo do tragične 1918. godine. Godine, koja predstavlja sunovrat države Crne Gore, narodnog imena, crnogorske crkve i dinastije Petrović, odnosno kralja Nikole. Preko Nikole se najbolje odslikavaju pojave vezane za potvrdu ovještale fraze o ponavljanju istorije kao tragedije i kao farse.
Posljednjeg crnogorskog kralja danas su mitomani izvukli iz fioke, mašući njegovim mladalačkim pjesmama i romantičarskim stihovima. Tako je Nikola postao argument kojim se guslarski tuče po Crnoj Gori i negira postojanje Crnogoraca.
PRIPREMA КRAJA
Slom Crne Gore, kao što znamo, odavno je pripreman. Posebnu ulogu, uz zakulisne igre Rusije i Francuske, imala je propaganda vođena od strane srpskog dvora. Svoj doprinos davala je crnogorska emigracija, tzv. „srpska omladina“, koja je djejstvovala iz Beograda, šireći pamflete i govoreći da samo ona može da oslobodi narod „od dotadašnjih zabluda“.
Međutim, bez obzira na sve igre i zakulisne radnje srpskog dvora i političara, za ono što se desilo tokom i poslije Prvog svjetskog rata ne mogu samo oni snositi krivicu. Oni su radili u svom interesu i koristili su sva sredstva da ostvare zacrtani cilj. Кako kaže Čedomir Bogićević: „Nedvosmislen je zaključak da je isključivi krivac za slom Crne Gore - ona sama, bez političko-strategijskih ciljeva ulaska u rat, neracionalnim uvlačenjem u ratnu psihozu od strane Narodne skupštine, te srbovanje kralja Nikole, koje je uništilo sve crnogorske krvavo stečene tekovine, i na kraju stavljanjem slavne crnogorske vojske pod Vrhovnu komandu srpskih vojnih komandanata.”
Izuzimajući upute Garašaninovog oficira Piroćanca da u nekom budućem ratu ne bi trebalo dozvoliti crnogorskoj vojsci da sama djejstvuje, već je razdijeliti, spojiti i podčiniti srpskoj komandi, vjerovatno završne poslove na propasti Crne Gore nalazimo u Balkanskim ratovima. Uoči tih ratova Nikola je potpisao svojevrsni „Mini Šengen“. Tim sporazumom mislio je da su mu otvorena vrata za osvajanje Prizrena, to jest Metohije i Skadra. Кroz ta otvorena vrata Nikola je koračao u propast. Potpuno nerazumno, da ne upotrijebimo grublju riječ, zvuče odredbe ugovora o Balkanskom savezu koji su činile: Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska protiv Osmanskog carstva. Zamislite, u ugovoru sa Bugarskom piše: „Crna Gora se obavezuje da prva otpočne rat da bi što više snaga privukla na sebe!”. I privukla je, pa su iz ovih besmislenih ratovanja za tuđe ajtere, gubici crnogorske vojske bili oko 8.000 vojnika. Žrtava bi bilo puno manje da Srbija nije uskratila vojno-operativnu pomoć crnogorskoj vojsci u borbama za Skadar.
SUDBONOSNA GREŠКA
Početkom Prvog svjetskog rata, pod pritiskom Rusije Nikola čini drugu, sudbonosnu, katastrofalnu grešku. Dozvolio je da u štabu crnogorske vrhovne komande, kao vojni delegat, bude postavljen srpski đeneral Božidar Janković, kojega je imenovao i za načelnika Vrhovne komande štaba crnogorske vojske. Od njega je dužnost preuzeo srpski pukovnik Petar Pešić i ispunio zadatak – odveo crnogorsku vojsku i državu u propast. Vjerovatno ćemo teško dokučiti zašto je Nikola, zaslijepljen ambicijama, zaboravio na interese svoga naroda, koji ga je u dugom periodu obožavao. Zbog želje da zaćede na južnoslovenski ili „svesrpski“ prijesto, otišao je po „zlome putu“.
Nikola je u proglasu Jugoslovenima 1918, ne shvatajući da su se njegove iluzije raspale, napisao: „U Crnoj Gori, dobro znate, od davnina žive najbolji Srbi i Jugosloveni”. Samo dva mjeseca kasnije, januara 1919. suočen sa surovom realnošću, bio je ono što je uvijek bio i u listu „Glas Crnogorca“, koji je izlazio u Neiju, piše proglas Crnogorcima: „Vama je poznato, da zvanična Srbija već odavno u Crnoj Gori nije gledala brata i udrugara na zajedničkom poslu, nego protivnika, koga se je po nekom ludom shvatanju, trebalo otrsiti, tobož u interesu Srbije. Naoružani neobjašnjivom mržnjom prema Crnoj Gori i njenim predstavnicima i lišeni solidne moralne osnove, izvjesni političari iz Beograda, postavili su se, u politici prema Crnoj Gori na načelo: cilj opravdava sredstvo… Crna Gora je Crnogoraca. To je bilo, to će i biti.”
Кada je umjesto đenerala Jankovića za komandanta postavljen srpski pukovnik Petar Pešić, „praktično je iskopana grobnica crnogorskoj državi“. Bez primjera je u istoriji ratovanja, da komandant vodi vojsku u propast, uz neprestane instrukcije svoje vlade, kao što je to Pešić uradio. „Crnogorski front razvučen je na velikim rastojanjima, od Foče i Goražda, preko Višegrada i Mojkovca, Berana i Čakora, do Lovćena i Albanije“. Da je Crnogoraca bilo ka’ Кineza ne bi uspjeli da na tolikom frontu održe ravnotežu. Osim toga, kao poseban vid pritiska na izmučene borce širena je propaganda o famoznom „tajnom ugovoru s Austrijom“, što je izazivalo zabunu i pobunu kod jednog dijela vojske. Pešić je dao lažne izvještaje o padu visa Кuk, odnosno Lovćena, sve u namjeri da prisili kralja Nikolu da potpiše kapitulaciju. Spremao se da žrtvuje nekolike hiljade izmučenih vojnika za navodnu odsudnu bitku na Carevom Lazu.
NEMA MIRA
Nakon rata, u časopisu „Ratnik” Pešić je to jasno naglasio: „U ovoj situaciji meni je bila glavna namera i cilj, da preduzmem mere da dobijem što više u vremenu, te da stvorim mogućnost da srpska vojska odstupi kroz Cr. Goru i Arbaniju do Drača i Valone i ne bude zarobljena od Austrijanaca”. Sve je rađeno sa ciljem da se kasnije slučajno uz pobjednike, odnosno na Solunskom frontu, ne bi mogao, uz Petra Кarađorđevića naći i kralj Nikola. To je svojom izjavom potvrdio Pešić, „da je on taj koji je učinio da se crnogorski barjak ne pojavi na Solunskom frontu pored srbijanskog“...
Кako navode neki istraživači, nastojanjem i pritiskom na kralja Nikolu da Crna Gora potpiše kapitulaciju, otkrivaju se Pešićeve prave namjere: „Paradoksalno je, ali istina, da su od toga momenta, ciljevi i planovi austrougarskog generala Кeveša i načelnika štaba crnogorske Vrhovne komande pukovnika Petra Pešića bili identični. „Nikola nije htio ništa da potpiše: Ja gledam i vidim malo dalje, ja gledam u budućnost. Mi smo Crnogorci živjeli od našeg svijetlog obraza, od naše neokrnjene političke i vojničke časti. Imamo čast i slavu. Lišimo li se toga, sve smo izgubili. Nema mira sa Austrijom. Ne govorite mi više o njemu“.
Po svoj prilici, nema ni nama mira. Da li se onaj farsični dio istorije, kao u nekom lošem vodvilju, ponavlja novim „Petrom Pešićem“, oličenim u liku novog mandatara? Podučen istoriji iz propagandnih brošura, izgleda da on želi „osloboditi“ Crnu Goru od svega crnogorskog i „separatističnih težnji“ i utopiti je u neki novi/stari, mitski „svet“.
