Došli su da podrže profesore gimnazije i kolege iz ostalih nikšićkih osnovnih i srednjih škola, kao i iz vrtića, a sa skupa su pozdravili i nastavnike kotorske gimnazije, Srednje stručne škole iz Herceg Novog i Budve koji su se, takođe, okupili ispred svojih ustanova u želji da podrže svoje kolege koji ih zastupaju u pregovorima za povećanje plata.
Profesor Darko Terić rekao je da su rukovođeni nesalomivom voljom kako bi poslali poruku onima koji odlučuju o njihovoj i sudbini hiljada porodica.
"Ne pristajemo na mrvice koje nam nude sa svojih trpeza. Dugo smo trpjeli i ćutali, imali razumijevanja za svakoga i sve, bili u sjenci i zapećku sa željom da nas se neko sjeti. Međutim, došlo je vrijeme da kažemo da i mi postojimo, ali i sijaset problema koje smo nemoćni sami da riješimo. U vrtoglavom rastu cijena i devalvaciji eura prinuđeni smo da se borimo za osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na egzistenciju", kazao je Terić, ističući da su marginalizovani, a bave se uzvišenom profesijom.
Profesorica nikšićke Gimnazije pred okupljenima je pročitala otvoreno pismo ministru Aleksandru Damjanoviću, ističući da su na ovakav korak podstaknuti, prije svega, sviješću o značajnoj, ako ne i odlučujućoj ulozi njegovog resora u rješavanju aktuelnog pitanja, a s druge strane, razočaranošću reakcijom jednog dijela crnogorske javnosti.
Pismo prenosimo integralno:
"Čini nam se da nikad do sada (i ni u jednoj sferi društvenog života) na slične zahtjeve javnost nije reagovala toliko negativno i potcjenjivački. Nemamo ništa protiv da bilo koja profesija bude izložena kritičkoj misli i sudu javnosti, ali bez kvaziargumenata i diletantskih insinuacija, kao u našem slučaju. Da bismo se bolje razumjeli podsjetićemo Vas, iako vjerujemo da Vama to nije nepoznato, na značaj koji naš poziv ima u svakom, pa i u našem društvenom miljeu. Na pitanja koja su postavljena ne očekujemo odgovor. Naravno, ona su retorička!
Da li u našim javnim diskursima postoji iole zdrav, ljudski, moralni potencijal koji će se zapitati koliko je human posao koji radimo!? Čime je to mjerljiv doprinos prosvjetnih radnika u ukupnom razvoju, održanju i napretku naše društvene zajednice? U kojoj mjeri moramo ujedno biti uzorni nastavnici, pronicljivi psiholozi, inventivni i predani pedagozi, svestrani i korelativni predavači (koji na razne načine i u kontinuitetu moraju usavršavati svoja znanja),„roditelji“ izoštrenog sluha za sve i svakog, često stojeći na raznim vjetrometinama obespravljenosti i pod stalnom lupom i nadzorom javnosti? Da li se svjesno minimizira energija, i psihička i fizička, koja je na svim nivoima obrazovanja potrebna prosvjetnom radniku da tokom čitave školske godine, pa i mimo toga, izdrži nalete mnoštva preporuka, zahtjeva, zakonskih i podzakonskih akata – pa smo se pored poziva nastavnika i predavača, istovremeno, i u hodu, pretvorili i u administrativne radnike? Ko to i zašto guši kreativnost i originalnost ovog poziva? Ko je i zašto dozvolio da polako u vremenu i s vremenom izgubi kredibilitet jedan od nekada najrespektabilnijih poziva? Mi imamo razumijevanja za trenutak u kojem se nalazi naše društvo, ali nemamo razumijevanja za selektivna povećanja! Svako doprinosi na svoj način: medicinski radnici na jedan, univerzitetski na drugi… i tako redom. Ne znamo na koji način se mjerim prednost jedne u odnosu na drugu profesiju, veći doprinos jedne u odnosu na drugu, zaslužnost jedne u odnosu na drugu! Dosta dugo je naša prepoznatljiva osobina bila trpeljivost, ali se i ona potrošila u moru kontinuiranih promjena, krajnosti, pritisaka i eksperimenata. Sada nam gola egzistencija, i naše porodice, ne dozvoljavaju ništa drugo do da dignemo glas jer nam nema više gdje pod kožu! Ne dozvolite da nas pokoljenja pamte kao ponižene ili oportuniste, jer mi, nastavnici, predavači, sa svojim učenicima ( prošlim, sadašnjim i budućim) činimo jaku spregu, a često i uzore! Jasno je da na mnogim adresama, relevantnim za naš položaj, postoje oni koji ne shvataju, ili neće da shvate, stepen poniženja predlogom davanja „na rate“, sve do, iz ovog ugla, daleke 2025. A svi smo svjedoci da su u januaru, na primjer, narodni poslanici, kao braća složni, prećutno i svi do jednogdigli ruku da sebi i svojima dodaju još finansijskog komoditeta, uz mnoštvo priviligija koje svi već imaju (što ovom prilikom nećemo nabrajati). A mi se pitamo: dokle! Razuvjerite nas, i Vi i svi oni u čijim rukama su naše sudbine, da obećanja nijesu samo kalkulantska igra političkih subjekata, manipulativna shema ovih i mnogih drugih izbora, jer ova snaga, naša snaga, vjeruje i vjerovaće samo onima koji pokažu sluha za rješavanje problema u najtežim trenucima, onda kada visprenost i stručnost suštinski dokazuju da li neko zaslužuje određenu poziciju ili ne, da li je tu zarad ličnog ili boljitka cjelokupne zajednice. Na ponuđeno ne pristajemo i nastavićemo da se nadamo, ali i da se borimo svim raspoloživim sredstvima da naše dostojanstvo odbranimo, onako kako nam priliči. Prosvjetni radnici se neće obavezati na jezik tišine ili zavjet ćutanja, pa na odgovore da nema novca ne pristajemo, jer i za to ima rješenje: nek se odlije đe je prepuno, poručili su Damjanoviću prosvjetni radnici iz Nikšića poručujući da drugačije neće moći, te da je ovom svijetu svaka etika – etika odgovornosti."
