Neke pauze crtaju zaborav, dok druge bude nedostajanje i duboku čežnju. Čini se da je tako i odsustvo sa scene, dugo skoro dvije decenije, učinilo da publika još više zavoli Vesnu Trivalić, jednu od najboljih glumica sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora. Ona ovih dana boravi na našem primorju, gdje se snima treći nastavak serije „Dug moru“.
Podugačak je spisak uloga kojim je Trivalić upisala ime u istoriju domaće pozorišne, filmske i televizijske scene. Ipak, publika sa posebnim elanom i dalje reaguje na ulogu Cakane u kultnoj seriji „Otvorena vrata“, dok je u novijoj produkciji, pored „Duga moru“, Trivalić bila dio i kritički hvaljenog poduhvata „Senke nad Balkanom“, te glumila i u seriji „Žigosani u reketu“.
Najteži dio
Od svih uloga, kako je kazala na početku razgovora za Pobjedu, razgovor sa novinarima joj najteže pada.
"Ovo je najslabiji dio mene, najnemuštiji. Ovaj dio posla mi najteže pada. U procesu rada imamo scenario koji je meni put kojim idem. Idem od zadatka, od prvog do posljednjeg, vozim se od scene do scene. To je nešto što me gura, vjetar u leđa, a o njemu ne umijem da pričam. Zato što to polazi od asocijacija, i što je najvažnije – to dobijam od kolega u igri, dobijam od reditelja. Sama, mislim da bih bila betonski stub", ispričala je Trivalić.
Iako se u Boki Kotorskoj osjeća kao kući, posebno je na snimanju serije „Dug moru“ fasciniraju naši glumci.
"Očarana sam crnogorskim glumcima. Svi su mlađi od mene, pa su mi svi mladi. Imam duboko divljenje prema njima. Toliko je to dokumentarna igra, izgledaju kao da su ukradeni odavde, iz kuće neke. To je očaravajuće. Uvijek vodimo duboke razgovore. Posmatram kako se neka rečenica tako izgovori, kao u jednom tonu, a tako me zagrli, kao da me ponese", kazala je ona.
Na pitanje Pobjede koliko joj znače produkcijski jaka ostvarenja poput ovog, naročito imajući u vidu pauzu koju je napravila odselivši se u Dubaji, poznata umjetnica je odgovorila emotivno.
"Kako sam se odselila iz zemlje, sticajem porodičnih okolnosti, mene su kolege i prijatelji spašavali i održavali na barci glumišta. Tako bi me, kad bi znali da sam došla, ako bi se nešto snimalo, vodili na set. Naša profesija je zanat, tu su alati na nuli ako ne radite. To sam najviše iskusila kada sam nakon 18 godina radila predstavu „Vrat od stakla“ sa Jagošem Markovićem, po tekstu Biljane Srbljanović, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Vama zanat ostane, ali ostali aparati, koji se tiču pokreta i glasa, dosta zakržljaju. Kolege su me držale i zahvalna sam na tome. To je veliki poklon, koji nijesam sigurna ni da li sam zaslužila", kazala je ona.
Njen životni put, kako je rekla, obilježio je Fakultet dramskih umetnosti – klasa u kojoj je bila, te sjajni profesor.
"Ja sam imala veličanstvenog profesora. Prva sam klasa Vlade Jeftovića, ali nijesam bitna ja, nego kada na klasi imate Milorada Mandića Mandu, Dragana Bjelogrlića, Dragana Petrovića Peleta, Bodu Ninkovića, Srđana Todorovića, Darka Tomovića, Miru Joković, Dušanku Stojanović, Branku Pujić, Vesnu Stanojević, Tatjanu Venčalovski, onda je to veličanstvena stvar. On nas je vodio, mi smo bili djeca koja su sazrijevala jedni uz druge. Mnogo puta nijesmo ni znali koliko nam je pomagao. To je vječna zahvalnost", kazala je Trivalić.
Kolika je dubina svega toga, kako je objasnila, osjetila je tek u inostranstvu.
"Kad smo se odselili, tamo sam bila domaćica, majka i supruga, nijesam se bavila svojim poslom. Ali sam se vrlo lijepo i jasno, bogato i emotivno, srela sa mojim uspomenama. Počev od prvog dana fakulteta. Jer mi je profesor život promijenio time što me je odabrao. Govorim u svoje ime, a tako smo se svi osjećali. Veliki je trud uložen u sve nas. Iako smo manje-više svi sijede kose, i dalje smo svi tu jedni za druge", ispričala je Trivalić.
Trag
To što u posljednje vrijeme, kao u ulozi Anđe u seriji „Dug moru“, nosi karaktere koji sa sobom vuku težinu, mnogo joj znači.
"Kada sam počela da radim kao student, vazda su me zvali za tužne debeljuce koje zasmijavaju. Pa ova zaljubljena, pa niko je neće, pa gdje će sada, ono – evo je debela, plače ispod drveta. Ovo sada znači da su i život i godine ostavile neki trag", kazala je ona.
Na konstataciju Pobjede da je prilično emotivno gabaritnu ulogu imala i u ostvarenju „Vratiće se rode“, bila je u čudu da se te serije još uvijek sjećamo.
"Stvarno se sjećate „Roda“? To je bila mala uloga, divna. Goran Gajić i ja smo takođe studirali zajedno. Bjela, Manda, Boda i ja smo bili nekako njegovi glumci tokom studija, a to se tako nastavilo i posle. Sa njim imam neku posebnu vezu. To je nešto drugačije", kazala je ona.
Mnogo se radujem što me se ljudi sjećaju
Osim glumačkog talenta, čini se da je i skromnost osobina koja je obilježila put Vesne Trivalić. Konstatacija Pobjede da je se publika sjeća sa velikim žarom i nostalgijom izazvala je skoro pa sramežljiv osmijeh.
"Ja nijesam radila u nekom ritmu, pa je prolazilo godina, pa se dešavalo da nešto snimim. Valjda se i na nama glumcima odražavao taj život između koji vodimo, možda i godine. Dosta me repriziraju na televiziji. Mnogo se radujem u sebi što me se ljudi sjećaju, ali se stidim da kažem, tako me mama naučila, da klimam glavom", ispričala je ona.
