„Šta sam ja sve preživjeo od svojih najranijih dana i pokazao da nema ograničenja – da čovjek može sve kad je gurnut u arenu, prinuđen da se bori. Da snaga pod pritiskom, prava snaga, nailazi u velikim teškoćama i izazovima, to je toliko puta doživjelo i dobro osjetilo i moje tijelo i moj duh, moj um. To znači pomjeranje sopstvenih granica, to znači razvoj i rast u svakom smislu.“
Ovo je dio romana „Grad bola“, čiji autor je Meti Kamberi (20). On je dokaz da je snove moguće ostvariti ukoliko to dovoljno želimo, ali i ukoliko se dovoljno jako potrudimo. Djetinjstvo je proveo na ulici, sa 12 godina naučio da piše, a sa samo 18 je napisao prvu knjigu. Veliko životno iskustvo, koje ima sa malo godina je pretočio u autobiografski roman.
Život na ulici
„Roman "Grad bola" sam posvetio djeci bez roditeljskog staranja i onoj drugoj "srećnoj" djeci. Želio sam da prikažem pravu sliku sistema. Izvršio sam katarzu na neki sebi svojstven način i sada mi je puno lakše”, kaže Kamberi.
Naš sagovornik je promijenio tri hraniteljske porodice, živio i prosio na ulici, pobijedio kocku. Kada je stigao u Dom „DuškoRadović“ bio je učenik petog razreda, koji nije znao ni da čita, ni da piše.Tamo su ga prihvatili i pomogli mu da se obrazuje, pa je srednju školu završio sa odličnim uspjehom.
„Kao dijete sam se suočio sa različitim situacijama. Tamo sam sazreo, naučio da čitam i pišem. Dom je nešto što nikada neću zaboraviti. Jesam, živio sam u nekom trenutku nezdravim načinom života, ali i tinejdžeri koji žive sa roditeljima puše travu, piju.. Ja sam davno prošao tu klinačku fazu. Svako dijete koje je na neki način odbačeno, prepusti se tom uličnom, to jeste nemoralnom životu. Postoji jedan momenat kada ili odrasteš ili kreneš strantputicom...“, navodi Kamberi.
Pisanjem skinuo sa sebe parče kože
Čim je ušao u svijet književnosti, zavolio ga je. Pisao je, da bi na neki način zabilježio ono što je prošao, izrazio svoje misli, strahove i želje. Sa snovima u džepu i sjećanjima na sve kroz šta je prošao, počeo je da pravi bilješke na papiru.
„Knjiga Lovac na zmajeve me je inspirisala da poželim da i ja napišem svoju knjigu. Tada sam imao 16 godina, ali još uvijek nijesam bio spreman za taj poduhvat. Dan prije mature sam sjeo i počeo da pišem. Imao sam utisak da sam skinuo sa sebe parče kože, što naravno nije lako. Bilo mi je teško da sve zapišem, zato što je takav žanr da sam dok sam pisao morao opet da sve to proživim“, ističe naš sagovornik.
Njegov roman je autobiografija sa fiktivnim djelovima. Iako je pisanje jedna od najljepših stvari koja mu se dogodila, priznaje da nije uvijek bilo lako. Dok je roman bio u nastajanju, dane je provodio zatvoren u četiri zida sa papirima, hemijskama i mislima, koje su se rojile.
„Ponekad ponestanu riječi da opišeš neke emocije i događaje. Ja koji nijesam znao ni kako se piše knjiga ni ništa sam uspio da je napišem, zato što sam pisao iz srca, a čitaoci su to prepoznali. Nekada sam je pisao i dok sam bio u lošem stanju. Bilo je raznih iskušenja, događaja koje sam detaljnije opisao u knjizi. Odrastao sam bez roditelja, ali nijesam tražio izgovore. Prosto sam se prepustio i borio sa sobom“, kaže on.
Nakon punoljetstva, kako zakon predviđa, morao je da napusti smještaj u domu. Tada je počeo da radi na građevini i snalazi se uz pomoć prijatelja. Iako umoran od svakodnevnog rada uspijevao je da nađe vremena i za odlazak u svoj unutrašnji svijet i za kreativno stvaranje. Nakon što je završio djelo, glavom su mu se rojila pitanja, a jedno od najbitnijih je bilo: kako objaviti roman. Nisu mu svi na početku dali vjetar u leđa.
„Bilo je raznih komentara. Govorili su mi da je bolje da radim, umjesto što pišem, jer od toga ne može da se živi. Kada sam izdao knjigu sve je bilo drugačije. Ja sam dokazao da od toga može da se živi, tako da mi je drago jer generalno ima različitih komentara. Bilo mi je teško da nađem izdavača, vjerovatno zato što sam Rom, ali i jer sam mlad. Nakon što sam našao, trebao sam i da zaradim novac da bih izdao roman, ali je sve to vrijedjelo. Život mi se promijenio od kada sam izdao knjigu“, ističe naš sagovornik.
Želi da poboljša položaj Roma
S obzirom na to da je ovaj mladi ambiciozni momak predstavnik romske kulture, on nastoji da poboljša položaj svoga naroda.
„Generalno, mislim da ljudi ne treba da imaju predrasudu prema tome koje si boje kože, jer svako u sebi ima te neke komponente ili potencijale da uspije, bez obzira na vjeroispovijest, nacionalnost, jer su to samo ljudi. Trebaš da budeš hrabar i jak da opstaneš u ovoj državi. Drago mi je jer mogu od pisanja da živim, ali i zato što sam promijenio nešto u društvu. Mislim da "Grad bola" uveliko mijenja sliku Roma u zajednici, tako da mi je drago prosto da sam napisao knjgu koja će trajati kroz vrijeme. Generalno, drago mi je da sam ostavio pečat“, podvlači naš sagovornik.
Iako je mlad postigao velike stvari, ostao je skroman. Krupnim koracima korača stazama uspjeha, ali ne zaboravlja ono što je najbitnije – biti dobar čovjek.
„Želim da pošaljem poruku svima da se bore i rade na sebi, ali i da budu dobri ljudi. Nije suština samo u tome da budeš uspješan. Uspjeh je kada imaš prijatelje, a ovo je sve nešto usputno“, kaže.
Onima, koji nešto namjeravaju da urade, a još uvijek se plaše da pokušaju, poručuje da krenu, jer nemaju šta da izgube. Potrebno je malo hrabrosti, a puno želje.
„Mislim da ako čovjek ima preveliku strast prema nečemu da će biti zaslijepljen tom nekom ambicijom i svaku će prepreku preskakati bez problema. Ja sam mlad momak i možda nijesam kredibilan da govorim kako je sve moguće, ali život je čudo. Još uvijek ne vjerujem šta sam napravio, ali čovjek može da uspije, samo treba biti hrabar i spreman na razne situacije. Čovjek može sve da ostvari ako želi, samo mora da vjeruje i da radi na tome. Normalna su različita iskušenja i sputavanja“, podvlači on.
Dok je u prodaji četvrto izdanje romana „Grad bola“, on uveliko piše novu knjigu, za koju se nada da će biti dobra bar koliko prethodna. Njegovo djelo se može naručiti na njegovom sajtu.
