Svijest oblikovanu u mraku manastirske ćelije ne možete osvijetliti. Ma koliko se trudili. Uzalud, uzalud se trudim pjevao bi danas Branko? Naročito svijest koja na svaku novu pošast reaguje aktivirajući dobru, staru mantru: A što s onima prije? Zbilja, a što s onima prije? Ako bi kojim slučajem kremaljski monstrum Vladimir Putin, u času nervnog rastrojstva uzrokovanog očiglednim porazom, odlučio da izbriše Evropu svojim nuklearnim naoružanjem, siguran sam da bi mnogi u Crnoj Gori i taj grijeh upisali u listu grehova onih prije. Onih prije 2020. Jer, sve što se danas događa događa se zbog onih prije. Logično.
Iako su oni prije već preko dvije godine lišeni vlasti i moći koju vlast sa sobom nosi. Iako su oni prije već duže od dvije godine u opoziciji. Ali, oni prije su na koncu bili i izgovor da se Crna Gora preda u ruke ovih sada. Da se Crna Gora kao rođendanski poklon uruči Aleksandru Vučiću, voždu svih Srba u regionu i svijetu. Patološka mržnja prema onima prije dovela je na vlast cijelu jednu galeriju opskurnih likova, kakvu crnogorska istorija ne pamti. Nije da u prošlosti nije bilo onih servilnih Beogradu, ali nikad u istoriji Beograd u ovoj mjeri i na ovaj način nije vladao Crnom Gorom. Neće biti da je do onih prije?
Dok premijer u odlasku, okružen svojim prvim redom posilnih, okreće pedale bicikla u Njujorku, ostvarujući još jedan od svojih adolescentskih snova, i dok prizor blama postaje viralan, u zemlji se na Ustav pozivaju oni koji su isti gazili svakodnevno. Na Ustav se pozivaju ljudi koji ne priznaju suverenitet zemlje u kojoj žive, crnogorski jezik, himnu i grb, koje taj isti Ustav propisuje. Oni za koje je Crna Gora tek parče srpske zemlje. I nije pitanje koliko će agonija, koju u kontinuitetu proizvode, trajati (ako njih pitate trajaće vječno), pitanje je da li ćemo im to dozvoliti. Koliko smo zapravo strpljivi, i koliko smo u stanju da trpimo?
Nedavno sam, posredstvom jednog davnog Kišovog intervjua, naišao na Sartrov iskaz: “Nije Jevrejin onaj ko se rodio kao Jevrejin, Jevrejinom se postaje zahvaljujući drugima.” Zaista, ne mogu da se ne saglasim s njim. Danas su Jevreji Ukrajinci, a zahvaljujući Rusima. Danas i juče Jevreji su Palestinci, gle čuda: zahvaljujući Jevrejima?! Mogli bismo i mi biti Jevreji. Nije da ne bismo. Nije da nemamo potencijal.
U planovima i mapama “srpskog sveta” siguran sam da to već jesmo. U svim onim javnim istupima srpskih dvorskih istoričara, analitičara i ostalih glasnogovornika zvaničnih srpskih ambicija, mi to i jesmo, zapravo bićemo, ukoliko na to pristanemo. Ukoliko ne učinimo ništa da takve nakane spriječimo.
Zahvaljujući Beogradu, i zahvaljujući svim onim rezigniranim i duboko razočaranim stanovnicima Crne Gore koji su, obneviđeli od mržnje prema jednom čovjeku i jednoj političkoj partiji, avgusta 2020. izabrali tamu. Tamu kojoj se ne nazire kraj. I nije to tunel sa svijetlom na kraju. To je tunel bez kraja, i bez svijetla. Tunel koji morate srušiti, ako želite izaći iz njega.
