Zlatan Stipišić Džiboni (Gibonni) je dvije decenije bio iščekivan i željen na scenama širom Crne Gore. Onda je konačno došao: za doček Nove 2011. godine, svojom muzikom očarao publiku na trgu ispred budvanskog Starog grada i sve koji su taj novogodišnji koncert pratili putem televizijskog prenosa. Nakon Budve, Pržna i Podgorice, sinoć je u Tivtu održao peti koncert u Crnoj Gori, drugi zaredom na Ljetnjoj pozornici. Na sceni se pojavio s još jednom zvijezdom, legendarnim gitaristom Vlatkom Stefanovskim, s kojim, kako kaže, uvijek uživa na sceni. Još više uživala je publika u Tivtu, koja je doslovce razgrabila karte za oba termina.
Sa Džibonijem smo razgovarali pred drugi nastup. Iako vidno umoran – prekinuo je odmor s porodicom kako bi nastupio u Tivtu – bio je izuzetno zadovoljan prvim koncertom i jedva čekao da se po drugi put pojavi pred publikom na Ljetnjoj pozornici. Dva sastava – njegov i Stefanovskog – uvijek kreiraju poseban ugođaj, prije svega zato što uživaju da sviraju zajedno. O tome svjedoči i Džibonnijev kratak opis prvog tivatskog koncerta - „Super!“- Ja biram gdje ću doći i dobro je da je tako – i za publiku i za mene. Mogli ste imati sinoć nekog drugog izvođača koji ne bi bio tako srčan, a mogao sam i ja biti pred nekom publikom koja bi tražila hitove, a ja im to ne mogu pružiti. Glavno je da nađeš „svoju sortu“ po duši – dodaje on.
Odmor provodi radno, pripremajući novi album. Kakav će biti, kaže, ne može da opiše, kao što se ni jelo koje probate katkada ne može opisati.
- Dobro bi bilo imati puno ukusa, ali dobro je i da nekakva „kozmetika“, saft ne prevlada iznad onoga što je glavno. Morate vidjeti je li to meso ili riba. A to je već osjećaj za mjeru – objašnjava Džiboni. Iza njegovog oca, nedavno preminulog etnomuzikologa Ljuba Stipišića Delmate, ostao je veliki broj narodnih pjesama koje je zapisao. Ipak, Džiboni kaže da ih neće obrađivati – prije svega, zato što zna kako bi njegov otac htio da izgledaju, a drugo zato što „ne može da potpiše nešto što je narod potpisao“.
Neposredan i otvoren, priznaje kako nikada nije razmišljao što je to što utiče na njega da počne rad na novom albumu. Jer, ni sam ne zna kako su mu prošle više od dvije godine od „Tolerance“. Dani mu, kaže, prebrzo prolaze. Ali uvijek ima vremena za dobru svirku sa onima koji ga inspirišu i razumiju – poput Vlatka Stefanovskog. Tako je bilo i protekle dvije večeri u Tivtu...
ANALITIKA: Ovo je peti nastup u Crnoj Gori u posljednje dvije godine; čak ste prekinuli odmor da biste došli. Što Vas to vraća u Crnu Goru?
DŽIBONI: Sad već biram od prilike do prilike gdje mogu biti u situaciji da pokažem svoju muziku – prvo, ljudima kojima je stalo. Ne bih da davim svojim poslovicama... Moje je mišljenje: Život je kratak, iz nekog razloga... Sve bi drugo bilo predugo što želim reći, pa bolje da šutim.
Nije to jednostavan odgovor. Želim da sviram muziku koju volim sa ljudima koje volim, sa ljudima koji mene vole i kojima mogu dati to što sam sam spremio. I to mi je bitno! Zvali su me na nekakve materijalno isplativije događaje, ali kada sam vidio prostor, kada sam vidio ko to organizuje, znao sam da mora biti kako treba. Ja biram gdje ću biti, i dobro je da je tako – i za publiku i za mene. Mogli ste imati sinoć nekog drugog izvođača koji ne bi bio tako srčan, a mogao sam i ja biti pred nekom publikom koja bi tražila hitove, a ja im to ne mogu pružiti. Glavno je da nađeš „svoju sortu“ po duši.
ANALITIKA: S odmorom ste sada prekinuli i rad na novom albumu. Što ćemo na njemu slušati?
DŽIBONI: Pa, čućete. Ne može se pričati o muzici... Neću banalizovati, ali to je slično kao da pričaš o hrani. Jeli smo nešto... Ali što - ne možeš to reć.
ANALITIKA: Kako bi se, onda, kao hrana to opisalo? Je li to mediteranska kuhinja?
DŽIBONI: S muzikom je slično kao s kuvanjem. Dobro bi bilo imati puno ukusa, ali dobro je i da nekakva, što ja kažem - „kozmetika“, saft ne prevlada iznad onoga što je glavno. Znači, da to nešto ne uguši pjesmu, da ne bude previše detalja. Lijepi su detalji, kada je pjesma time bogata. I lijepo se vidi da su to - detalji... Ali, morate vidjeti je li to meso ili riba. Nešto mora dominirati. To je već osjećaj za mjeru.
ANALITIKA: Hoćemo li onda više okusiti ribe, ili...?
DŽIBONI: Ne znam ni ja kako mogu to nazvati. Znam ja što hoću da bude, ali ne mogu baš to jasno objasniti.
ANALITIKA: Između albuma „Toleranca“ i ovog, prošle su dvije godine ispunjene turnejama, putovanjima. Da li su na nastanak novog albuma više uticala putovanja ili vrijeme koje je prošlo od prošlog albuma?
DŽIBONI: Ja sam prvi put u životu u situaciji da razmišljam o tome. Zatečen sam... Iskreno, ne znam što da ti kažem. Tako i napiši. Jer – uopšte nisam razmišljao! Znaš, dani mi tako brzo prolaze da me to izluđuje. Imam osjećaj: pa, dobro, samo još malo... A onda se okrenem i vidim da je pjesma „Žeđam“ bila 2009. godine, album 2010, a još malo pa će 2013. godina. Prebrzo mi sve leti...
ANALITIKA: Sad su već brojni nastupi koje ste tokom niza godina imali sa Vlatkom Stefanovskim. Kako to izgleda na sceni?
DŽIBONI: Vlatko i ja – to gledaš kao nekakav najlogičniji mogući izbor. Mi smo zajedno počeli davno, i ljudi uvijek pitaju: kako to - vas dvojica? Ali mi smo se našli, bez obzira na generacijsku razliku koju smo imali. To se sve, nekako, ispuni, tokom vremena se istopi. On je izuzetno inspirativan. Donese na pozornicu to „nešto“... Druga je to energija – on svira kao da mu život visi o koncu i zato jednostavno volim raditi s njim!
ANALITIKA: A tu moramo pomenuti tradicionalnu muziku, prije svega u čast i sjećanje na Vašeg oca, Ljuba Stipišića, etnomuzikologa koji je sakupljao narodne pjesme iz Dalmacije, ali i cijele Hrvatske. Da li ćete, možda, napraviti obrade nekih tradicionala koje je zapisao?
DŽIBONI: Nisam razmišljao o tome, zato što znam koji je kriterijum moj otac imao vezano za to. Kad se čovjek bavi takvim obradama, znaš da tome ne možeš baš revijalno pristupiti. To se mora ozbiljno raditi, kada se služiš originalom, da nešto što je narod potpisao – ti potpišeš...
Bilo je takvih slučajeva puno, a meni to nije izazov. Sve mi se čini: posegnuti za nekakvom foklorom i baštinom, za to morate imati zaista jake razloge. Ne komercijane, već zbilja jake: recimo da ti se učini da možeš toj pjesmi dati još nešto, neki drugi pogled, a da to stvarno ima težinu. Neko to radi, ali ja sam uradio samo jedanput, sa pjesmom „Tija bi te zaboravit“, i mislim da je bila uspješna. Ne u smislu top lista, nego kako je prošlo – kao „produkt“. Bila je jako dobra. To sam se usudio jer sam znao što mi je raditi, kakva treba biti. Ali, neku drugu pjesmu da obradim, pa da to raditi na silu - svakako ne.
Kristina JERKOV
