Puna četiri mjeseca traje neviđena agresija jedne nazovi sile na slobodnu i samostalnu zemlju – Ukrajinu. Brutalno gaženje međunarodnog i svakog drugog prava i kodeksa, odvija se naočigled zapanjene Evrope i ravnodušnog ostatka svijeta. Međutim, postoje i oni kojima je stalo. Oni koji ne mogu i ne žele gledati uništavanje ukrajinskih gradova i sela, ubijanje nedužnih, spaljivanje domova... Oni koji su podigli svoj glas u korist ukrajinskog naroda i na svaki način osudili agresiju i stali u pomoć napaćenom stanovništvu. Oni koji su krenuli da pomognu sa svime što mogu. Jedni su slali oružje, drugi hranu (zemlji koja nas je do juče sve hranila!), neki ljekove, robu, ćebad, a neki su primali izbjegle sa svojih ognjišta.
Bez riječi, bez apela i poziva u pomoć, ljudi i cijele države, odazvale su se i odgovorile svojim postupcima i radnjama kako bi ublažile posljedice stravičnog nasrtaja ruske soldateske. I to su uradile zbog sebe, kao izraz sopstvene savjesti, kako bi śutra mogli pogledati svakog Ukrajinca u oči, a ne postiđeno skretati pogled. Među onima koji su odlučili stati u ovom teškom času na stranu Ukrajine i njenog hrabrog naroda su i Crnogorci. Cijelih sto dana, Cetinjani su šetali iz protesta prema ovom ratu. Crnogorska prijestonica iskazala je svoj bunt i neslaganje sa monstruoznim uništavanjem suverene države i flagrantnim kršenjem međunarodnog prava i onda kad to nije uspio nijedan drugi grad na svijetu. Dok su veliki svjetski centri moći, naročito prijestonice Evrope, sramežljivo okretale glavu od rata i muka kroz koje ukrajinski narod prolazi, Cetinje je klicalo Slava herojima! Dok su mnogi zabijali glavu u pijesak i okretali leđa i zatvarali vrata izbjeglicama Crna Gora je smogla snage, obraza i dostojanstva, da bude među prvima koji će ih primiti i pomoći. Ovaj gest hrabrosti i čojstva pronio se svijetom. Toliko da su i oni koji su deklarativno izjavljivali svoju podršku Ukrajini, poželjeli uzeti za sebe dio neprolazne slave koja je potekla sa Cetinja. Svi oni su se sjatili na Cetinje toga stotog dana.
No, ovaj tekst nije o tome. Za razliku od svih pripadnika civilizovanog svijeta i onih kojima su kulturne vrijednosti na srcu, ima i onih koji još uvijek podržavaju moskovskog agresora. Bijednih duša, koje u svojim malim mozgovima ne mogu zamisliti svijet slobodnih i ravnopravnih ljudi koji ne žive u strahu od autoriteta. Onih koji zamišljaju i nadaju se povratku srednjeg vijeka i klanjanju pred gospodarima. Za sve njih, vlastodržac iz Kremlja je idol i jedina nada u ostvarenje ovih grozomornih fantazija. Svi oni zdušno podržavaju agresiju, silu, sanjaju brutalnosti rata i zazivaju njihovo prelivanje na ostatak svijeta. Jer u ovom, oni nijesu sposobni da žive. U njihovim glavama slobodu zamjenjuje pokornost, uvjerenja i slobodno mišljenje mijenja slijepa vjera, a svaki se napredak guši a priori i bez razmišljanja. Beskrajno zaigrani u svoje fantazije o mitskim zemljama i vremenima davnim, nijesu u stanju da vide ni ono što im je pred očima. Potpuno brkajući fikciju i stvarnost, staju na stranu slijepe, brutalne sile samoproglašenog „cara“, pokorno slijedeći svaki njegov mig i veličajući svaki njegov gest, dok izvještačeno cijede kroz zube žal za stradalim narodom Ukrajine. A sve to ne bi li se veliki vlastodržac moskovski smilovao na njih, jadne, i ispunio im želju da uz pomoć njegovih soldata stvaraju svoje zamišljene svjetove. Čak je i Teša Tešanović prorokovao o dolasku Rusa na Dunav, iako oni nijesu danas u stanju ni Dnjepar da pređu.
Zahvaljujući širini demokratije, koju tako zdušno mrze i odbacuju, ovi mrzitelji svega civilizovanog danas se skupljaju po Crnoj Gori u čast Rusije. Pod, baš njima, prikladnim sloganom „Boj se Boga i drži se Rusije“, jer strah je jedino što ih vodi u životu, deklamuju crnogorskim gradovima i trgovima. Krijući se iza navodnog tradicionalizma i nekadašnjih veza Crne Gore sa Rusijom, novokomponovani propagatori anticivilizacijskih vrijednosti trude se da nam prikažu zatucanost kao vrlinu. Od nas traže da se bezuslovno i ćutke pokorimo i kleknemo pred njihovim floskulama i lažnim parolama. Da progutamo u ime nebeske nagrade ovozemaljsku izvojevanu slobodu i još jednom se vratimo u mengele straha i podaništva.
No, očigledno se nijesmo dobro razumjeli. Mi koji sva ova četiri mjeseca podržavamo i štitimo Ukrajinu, nijesmo se skupili za to jer smo željni „mane sa oblaka“, ni što mislimo da se time dodvoravamo nekome, već smo tu radi sopstvene savjesti i časti, dostojanstva i odbrane svega civilizovanog. Ne radimo to zbog koristi, nego zbog toga što ako danas ne osudimo i usprotivimo se svim bićem i snagom flagratnom kršenju svakog prava, u budućnosti neće imati ko da stane uz nas. Dok ste vi, još od samog pokretanja ratne mašinerije Kremlja, sanjali o pokoravanju, ne samo cijele Ukrajine, nego i Poljske, Moldavije i ko zna koga drugog, mi smo znali da se moskovski samodržac mora sasjeći u korijenu i zaustaviti na Kijevu po svaku cijenu. Dok ste čekali da vam ruski tenkovi uspostave „nebesko carstvije“ na Balkanu, pa da na krilima slova Z uđemo u novi srpsko-ruski svijet, mi smo ti koji su brinuli za stvarni spas duše ovoga naroda, kako se ne bi obrukali pred svijetom, i ovim i onostranim. Jer mi smo imali snage reći ne i oduprijeti se agresiji, kad ste vi navijali za uništenje cijelog jednog, nama bratskog, naroda. Zato ne pomažu danas izanđali natpisi i romantizirane parole iz pretprošlog vijeka, jer ta su vremena davno prohujala. Nema više padanja ničice pred idolima, ni klanjanja pred carevima, jer smo se odavno izborili za svijet slobode, ravnopravnosti i poštovanja drugog. I koliko god se vi zaklanjali i busali u narative čojstva i junaštva, te vrijednosti vam ostaju strane, jer jedino što vi nudite je udvorništvo, pokoravanje i strah. Zato se i ne možemo razumjeti!
