Zastrašujuće ubistvo djevojke pred očima članova porodice dogodilo se tek mjesec nakon što je prijetnju prijavila policiji, navodeći da se osjeća ugroženom i da strahuje za svoju sigurnost. Nakon što institucije nijesu reagovale jedan mladi život zauvijek je ugašen.
Društva poput crnogorskog nikad ne reaguju ne samo preventivno, već ni nakon niza upozorenja. To što je jedino događaj sa smrtnim ishodom pokretač i povod za razmišljanje moglo bi se tumačiti iz bezbroj uglova i svaki osvrt ukazao bi na opšteprihvaćeno vjerovanje da to samo neko preuveličava opasnost.
Društvo nije biralo da li da uči na greškama kojima su ispisane stranice istorije – starije ili novije, geografski bližih ili udaljenijih zemalja – već kao da se obavezalo da podsjetnike na problem samo sebi pravi neprestano novim primjerima.
Statistički gledano, problem nasilja nad ženama jedva i da postoji. Prijavljen je tek neki deseti, stoti, hiljaditi slučaj. Mnoge ne prijave jer ne znaju kako, jer ne znaju kome, jer ne žele zbog drugih, neke jer nemaju kad, jer je za takav poziv već prekasno...
A zašto ne biste nečemu naučili sinove? Zašto nijesu oni ti koji iz ovakvih priča treba da izvuku poruku?
Reakcija društva na neprijavljivanje još jedno je nesvjesno prebacivanje krivice na žene. „Da je prijavila“... Svirepo ubijena Šejla Bakija je prijavila – ne korisničkoj službi, ne svajetovalištu, ne nekome ko bi joj pružio riječ podrške, već instituciji koja je imala način da reaguje, a ishod je ipak fatalan.
Javnost je ponovo odreagovala – komentarima, stavovima, porukama. „Učite kćerke da ne trpe nasilnika“, „naučite ih da prepoznaju opasnost“, „upišite djevojčice na borilačke vještine“, „učite ih da imaju gdje da se vrate“...
Djevojčice, djevojke, žene – opet su one te kojima treba objasniti, koje treba naučiti nečemu. One su te koje ne znaju. Da su bile spretnije, opreznije, snažnije ne bi bile napadnute.
Ne razlikuje se ovaj pristup mnogo od onih „sama je tražila“, „provocirala je“, „znala je u šta se upušta“ i drugih „ne kažem – strašno jeste, ali ipak...“ pokušaja smirivanja potresa koji je u patrijarhalnoj svijesti prouzrokovao događaj koji narušava onu idilu u kojoj je žena ta koja treba da bude dobra i da sluša.
Ženama se konstantno dijeli neko uputstvo za preživljavanje, kao da im se sve loše dešava zato što one nešto ne znaju, a ne zato što neko drugi – muškarac – ne zna da se ponaša.
A zašto ne biste nečemu naučili sinove? Na primjer – da nemaju pravo da se prema djevojčicama, djevojkama i ženama ponašaju kao da nijesu živa bića, kao da su njihovo vlasništvo. Zašto ih ne biste naučili poštovanju i razumijevanju? Zašto nijesu oni ti koji iz ovakvih priča treba da izvuku poruku?
Naučile smo da prelazimo ulicu kada je zeleno na semaforu i kad se ostala vozila zaustave. Da, postoji mogućnost da nekome baš u tom trenutku dođe da doda gas i pregazi nas, ali ne želimo da razmišljamo o tome kada vidimo da je neko zaustavio vozilo.
Ni djelić života ne želimo da provedemo strahujući od toga da će nas od fatalnog ishoda dijeliti onoliko vremena koliko je nekome potrebno da izgubi razum. Ne treba nam uputstvo za preživljavanje, vež društvo koje poštuje život.
