Udruženje glumaca Crne Gore dirljivom objavom na zvaničnoj Facebook stranici oprostilo se od jednog od najznačajnjih pozorišnih reditelja koje je iznjedrila Crna Gora, Jagoša Markovića koji je preminuo iznenada u petak u Boki, u 58. godini.
Njihovu objavu prenosimo integralno:
"...Kakav je to bio posao, Smrti/ kakva demonstracija sile/ (kao da ti ne bismo verovali na reč)" Danilo Kiš
"Na vijest o smrti" jednog Vječitog Dječaka sa podgoričkih ulica... nevjerovatnom brzinom Balkan je postao jedno. Zaboravile su se nacije i vjeroispovjesti. Svi su progovorili jezikom koji se svuda razumije - jezikom tuge, jezikom ljubavi, jezikom u slavu kreacije, vječnosti i istine, istinitije od života.
18Svi smo ugledali Plavu boju snijega, posljednjeg dana ljeta. Skamenile su se Hasanaginice, zaplakale Julije, ostavile visokoparno štivo Učene žene.
Sva Putujuća pozorišta Šopalović, i one neputujuće kafane u svim Šarganima ovog našeg parčeta svijeta, sve Ćelave pjevačice, sve Antigone, Filomene, pa čak i posljednji Glembaj - skinuli su šešire i nijemo se poklonili.
Trošna sala podgoričkog KIC-a, dubrovački Stradun i Skočibuha, Jugoslovensko dramsko pozorište, Kraljevsko pozorište u Stokholmu, pa čak i cijelo Jadransko more koje je jednom gorjelo - prisjetili su se da su u jednom trenu bili - isto: prostor za let izvan granica poznatog, prostor za budni san od svile i lista limuna satkan, prostor za ulje na platnu od živih ljudi i još življih emocija.
Nama, glumačkoj naciji ovih naroda i narodnosti, jedan Vječiti Dječak (nevažno kojih ovozemaljskih godina), jedan Teatarski Čarobnjak (ali ne onaj iz Oza, nego pravi pravcati), jedna erupcija strasti, energije, dara i radosti slivena u jedno Biće, jedan Prijatelj je otišao.
Taj Prijatelj nas je toliko puta nasmijao, toliko puta pročistio suzama i ulio vjeru da je lijep ovaj život i ovaj svijet i da, ako želimo nešto da promijenimo, mijenjajmo sve ono u nama što taj isti svijet kvari.
Tražio je taj Prijatelj mnogo od nas, ali nam je još više davao - on nama krila, mi njemu let. Pomjerao je granice i svoje i naše, bez opravdanja nas slao u najdublje ponore sebe, ne prihvatajući osrednjost i laž i otkrivajući nam cijeli novi spektar boja za koje nismo ni znali da u nama postoje. Zamaštao, omađijao, rastužio, izgradio, rastavio pa sastavio tolike od nas na sceni i one preko puta nas, u gledalištu...
Mi, mala i velika djeca koji smo stvarali sa njim ovdje, između ovog krša i ovog mora koji su i njega iznjedrili, nismo ga zvali - Jagoš. Zvali smo ga Blagoš. I bilo nam je i biće - Blagoš zadovijek”.
