Glasovima većine svojih ministara, manjinska vlada Dritana Abazovića je prihvatila tekst ,,temeljnog ugovora“, koji je ranije usaglašen sa pravnim ekspertima i vjerskim liderima Srpske pravoslavne crkve. Radikalan po svojoj sadržini i načinu na koji uređuje odnose SPC i države Crne Gore, usvojeni dokument još dublje dijeli odavno frangmentirano crnogorsko društvo.
ULJE NA VATRU
Pored toga što vjersku zajednicu, čije je središte u inostranstvu, uzdiže na nivo države-ugovorne strane, obezbjeđuje joj privilegovan ekonomski položaj i, de facto, potvrđuje eks-teritorijalnost vjerskih objekata u njenom vlasništvu u Crnoj Gori, ovaj dokument takođe formalizuje očigledne istorijske neistine i izmišljotine. Ova formalizacija čini ,,temeljni ugovor“ duboko političkim dokumentom čija će specifična težina sve istorijske neistine i izmišljotine ubrzo premetnuti u činjenice na kojima će se, potom, obrazovati generacije.
Ovaj politički akt premijera garantuje produbljavanje animoziteta po vjerskim, nacionalnim i etničkim linijama u Crnoj Gori. Iako su te linije odavno bile isprekidane davnošnjim političkim i policijskim akcijama, Abazović i njegovi ministri su svojim glasovima osigurali generacijsko trajanje te netrpljeljivosti da bi, potom, svoje djelovanje s ponosom nazvali pomiriteljskim.
Ulje na tu ,,rastemeljivačku“ vatru je dodao i sam predsjednik Vlade. Bio je nemoćan da ukroti ličnu frustraciju dugotrajnom sjednicom i argumentovanom kritikom koja je dolazila od dva ministra iz SDP-a. S nepodnošljivom lakoćom političkog omnivora, premijer je posegao za grozomornim uopštavanjima, i sve kritičare sadržaja i forme ,,temeljnog ugovora“ namah avanzovao iz kategorije ekstremista u kategoriju ađutanata kriminalcima i švercerima cigareta. Ovakva uvreda najviše govori o kratkom fitilju predsjednika Vlade i emotivnoj nestabilnosti osobe koja ima značajne državne odgovornosti.
Da ne bude zabune, ministri koji su odlučili da ne prisustvuju sjednici Vlade kako ne bi morali da se javno odrede o ,,temeljnom ugovoru“ su demonstrirali neprofesionalizam, te nedostatak lične hrabrosti. Kada je u pitanju njihov odnos prema građanima i državi, ovi ministri su izveli poražavajući salto morale. Iako se nadaju da će javnost brzo zaboraviti ovo ,,nevažno pitanje“ upitno je da li će im neko, nekada, opravdati bježanje s ovih časova o etici i integritetu.
SPC "OSVETA"
Usvajanje ovog dokumenta je svojevrsna ,,osveta“ Srpske pravoslavne crkve, srpskih nacionalista i njihovih političkih argata u Crnoj Gori za ranije neobjašnjivo kodifikovanje vrlo problematičnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Abazovićevo usvajanje ,,temeljnog ugovora“ je izuzetno vrijedan poklon kleronacionalističkim strukturama koje su ga originalno i dovele na vlast, a on za uzvrat opravadao njihova očekivanja. Čini se da nema više potrebe da se dvoumimo kakav to dug i kome vraća predsjednik Vlade Crne Gore.
Svojevrsno ,,utemeljenje“ Crne Gore u kamene zidine kulta Svetog Save, kojem smo svjedočili uživo, ostaće kao značajan legat ovog predsjednika Vlade Crne Gore, ali i kao gorka zaostavština partija koje su mu dale podršku da kao premijer državu vodi ka ,,sigurnoj luci“ u Briselu.
Nikakva zakašnjela zaklinjanja u odbranu Crne Gore, pozivanje na snagu i energiju građana, i nikakva opravdanja proceduralne prirode ili razočarenja zbog premijerovog nepoštovanja ,,džentlemenskog dogovora“ ne mogu umanjiti odgovornost svih onih ,,genijalnih taktičara“ koji nijesu viđeli ono što je odavno bilo očigledno svima: mladog i vlasti željnog predsjednika Vlade koji ima veoma liberalan odnos prema istini i postignutim dogovorima.
Bili su ,,slijepi kod očiju“ prema osobi koja odavno pokazuje značajan kapacitet za inat i koja često projektuje lični animozitet prema političkim suparnicima. Nijesu shvatili dubinu i obim destruktivnosti na koju je Abazović spreman kad god je njegov ranjivi ego doveden u pitanje.
Iako uvođenje ovih ličnih dimenzija nije uvijek dobrodošlo u tekstovima koji plediraju da budu analitični, ovakvi elementi su neophodni kada je u pitanju Dritan Abazović. U njegovom slučaju, pomenute karakterne osobine nadvladavaju politički instinkt. Zato nije sasvim neprihvatljivo premijerove političke korake usmjerne ka potpunom strukturnom ,,relaksiranju“ Crne Gore tumačiti i kao ličnu i emotivnu reakciju na predsjednika države.
I pored tanušne nade da postoje još neke alatke kojima bi se zaustavio proces rastakanja okvira u kojem živimo, nije izvjesno da je matematika na strani onih koji sanjaju građansku i sekularnu državu.
S druge strane, možda je Abazovićevo ,,vraćanje duga“ pomoglo mnogima (uključujući i potpisnika ovih redova) da shvate puno značenje fraze ,,egzistencijalna prijetnja“? Možda je ovo i bilo potrebno da bi prestali da držimo oči širom zatvorene i konačno našli tu gorku pilulu koja bi zaustavila prijetnju državi, kulturi, identitetu i ideji suživota u Crnoj Gori.
