Ohrabrujuće je što se jedan od sedam ključnih prioriteta nove Evropske komisije eksplicitno fokusira na proširenje, kreirajući viziju ne samo veće, već i snažnije Evrope na globalnoj sceni.
Iz perspektive zemalja kandidata, ohrabreni smo novom energijom i zamahom u Briselu i širom EU. Ovaj zamah probudio je istinsku želju za novim državama članicama, što smatram inspirativnim. Kada sam izabran za predsjednika Crne Gore, postavio sam ambiciozan, ali dostižan cilj: da Crna Gora, kao predvodnica među zemljama kandidatima, postane 28. članica EU do 2028.
Crna Gora je već članica NATO-a, u posljednjih deset godina potpuno je usklađena sa zajedničkom vanjskom i bezbjednosnom politikom EU, koristi euro kao valutu (iako jednostranom odlukom) i, ovo volim da naglasim, ima snažan civilni sektor i slobodne, nezavisne medije. Naravno, postoje izazovi i politička previranja, kao u svakom drugom demokratskom pluralističkom društvu, ali sve je to dio procesa demokratizacije, a ne posljedica bilo kakvog neuspjeha.
Reforme u Crnoj Gori snažno su vođene obećanjem članstva u EU i legitimitetom koji političke partije crpe iz tog cilja. U stvari, većina, ako ne i sve političke partije u Crnoj Gori, javno su posvećene evropskim integracijama. Iako se može postaviti pitanje iskrenosti tih opredjeljenja i da li su ona samo deklarativna ili suštinska, činjenica da više od 80% građana podržava članstvo u EU jasno pokazuje zašto je proces pristupanja ključni izvor političkog legitimiteta u crnogorskoj politici.
Međutim, transformativna moć EU integracija nije jedinstvena za Crnu Goru – slične efekte vidjeli smo u drugim zemljama, poput Hrvatske (našeg jedinog susjeda koji je već član EU), Slovenije, s kojom smo nekada dijelili zajedničku istoriju, kao i mnogih drugih zemalja Centralne i Istočne Evrope. Tokom svoje karijere ekonomiste u EBRD-u, imao sam priliku da iz prve ruke posmatram transformativni uticaj EU na ove zemlje – moć kakvu nijedan drugi spoljni faktor ne može nadmašiti.
Ako razmatramo kako može izgledati proces proširenja, postoje četiri glavna scenarija, svaki sa dugoročnim posljedicama i za EU i za zemlje kandidate:
Scenario 1. Zemlja kandidat ne uspijeva da iskoristi proces EU pristupanja za demokratski ili institucionalni napredak, zbog čega EU ne dozvoljava njeno članstvo. Rezultat je dvostruki gubitak – EU ostaje s nepotpunim demokratijama na svojim granicama, dok zemlja kandidat propušta prednosti članstva, otvarajući prostor za snage koje rade na de-demokratizaciji društva. Podrazumijeva se da je ovaj scenario dobrodošao od strane protivnika EU, koji bi tada mogli u potpunosti ostvariti svoj uticaj.
Scenario 2. Zemlja kandidat produktivno koristi proces pristupanja – gradi institucije i unapređuje demokratske standarde – ali EU ipak ne prihvata njeno članstvo. Istorija pokazuje da ovaj scenario često vodi ka nazadovanju i poništavanju demokratskih dostignuća. I u ovom slučaju, obje strane dugoročno gube. Ipak, neke zemlje mogu biti sposobnije da nastave pozitivnim putem i izgrade stabilnu demokratiju zasnovanu na vladavini prava. Nažalost, istorija nas uči suprotnom.
Scenario 3. Zemlja kandidat ne pokazuje dovoljan demokratski progres, ali je EU ipak prima u članstvo iz geopolitičkih razloga. Neki zagovaraju ovaj pristup, bez obzira na stanje reformi. Iako se na prvi pogled može činiti da on zadovoljava i težnju EU za proširenjem i ambicije zemalja kandidata, posebno u pogledu većih izvora finansiranja za razvoj, u stvarnosti, ovakav model nije održiv. Dugoročno gledano, i EU i država kandidat trpe posljedice, jer se osnovne vrijednosti poput vladavine prava i efikasnog upravljanja stavljaju u drugi plan. Štaviše, ovaj scenario bi mogao koristiti i protivnicima EU, pružajući im priliku da povećaju svoj uticaj unutar Unije.
Scenario 4. Obje strane ispunjavaju svoj dio obaveza. Zemlja kandidat koristi proces pristupanja kako bi ostvarila stvarni demokratski napredak i izgradila snažne institucije, dok istovremeno depolitizuje javnu upravu, omogućava slobodno medijsko okruženje i fokusira se na održivi ekonomski razvoj, nakon čega biva primljena u EU. Ovo je idealan ishod – onaj koji obezbjeđuje zajednički rast, otpornost i stabilnost. Vjerujem da svi treba da težimo upravo ovom scenariju jer je on vizija Crne Gore kakvu želimo.
Moramo u ovom trenutku iskoristiti proces pristupanja EU, kao snažan pokretač, da sprovedemo reforme i osnažimo demokratiju, kako bismo se pridružili Uniji kao potpuno pripremljena i posvećena članica.
Iz tog razloga, proširenje ne smije biti samo pitanje finansijske koristi, jer postoji bezbroj načina za privlačenje investicija na globalnom nivou uz manje uslova. Ono što najviše cijenimo kod EU jeste sistem vrijednosti koji ona njeguje. Naš cilj je izgradnja društva zasnovanog na vladavini prava, dobrom upravljanju i jednakim šansama za sve građane. To su vrijednosti koje članstvo u EU čine ciljem vrijednim ostvarenja.
Kao predsjednik Crne Gore, posvećen sam vođenju svoje zemlje kroz ovu ključnu fazu evropskog puta. Vjerujem da i EU i zemlje kandidati moraju zajednički raditi na ostvarivanju scenarija u kome obije strane pobjeđuju – scenarija koji ne samo da jača Uniju, već i osigurava da kandidati postanu odgovorni i demokratski članovi evropske porodice.
Duboko sam uvjeren da bi članstvo Crne Gore u EU bilo politička prekretnica koja prevazilazi nacionalne okvire – to bi bio dokaz da je proces proširenja i dalje živ, da reforme donose rezultate i da nova politička kultura donosi promjene. Time bismo postali uspješna priča i inspiracija za sve ostale zemlje kandidate, ali samo ako svi budemo iskreno posvećeni reformskom procesu koji je pred nama.
