Piše: Vukota Vukotić
Davno sam čuo jednu divnu misao - nema naroda koji nema slavnu istoriju, i oni koji su bili osvajači, jer su pokorili mnoge, i oni koji su bili potlačeni, jer su sanjali o slobodi. Zaista teško da postoji teži trenutak za jedan narod od gubitka slobode, od toga da bude okupiran na svojoj teritoriji.
U crnogorskoj istoriji, sloboda skoro da je bila kuriozitet, pa i ne čudi da su je proglasili najskupljom riječju. Tokom brojnih vjekova trebalo je ginuti, ratovati, raditi, pjevati, kako bi se sloboda osvojila i povratila. U takvim uslovima, sasvim je jasno da se sa nemogućim graniči svaki drugi pokušaj ostvarivanja kakvog cilja, u uslovima kada nema tog osnovnog preduslova, a to je sloboda. Zbog toga, još veću težinu dobijaju oni svijetli primjeri u našoj istoriji, kada smo i pored opšte nesigurnosti u neposrednu budućnost, radili na tome da se sačuva kultura i budućim generacijama ostavi trag o svom postojanju. Najbolji primjer toga je svakako Obodska štamparija koju je iz Mletaka 1496. godine donio gospodar Đurđe Crnojević u želji da i pored grčevite borbe za opstanak njegov narod ne zaostaje za naprednim društvima toga doba. Upravo od kraja njegove vladavine, ređala su se za Crnu Goru teška vremena okupacije i konstantne borbe za ponovno oslobađanje.
Kao u rijetko kog naroda smjenjivali su se intervali provedeni pod tuđom čizmom i poleta i razvoja sopstvene samostalne države. Uvijek i zajedno sa drugima na prostoru Balkana, zavisili smo od volje velikih sila, pa je nekoliko puta propuštana prilika da se sloboda osvoji za „zelenim stolom“, što nam je jednom priznao i sam ruski car. Mnoge pobjede na bojnom polju ostale su nevalorizovane usljed hirova i sukoba interesa moćnih. Vjerovatno jedinstveni smo primjer u svjetskoj istoriji da smo iz jedne ušli u drugu okupaciju, kao što nam se desilo na kraju Prvog svjetskog rata. Naša borba i velike podnijete žrtve, ostali su prećutani i prepušteni zaboravu, kako bi se pravdali imperijalistički porivi i potezi drugih. Jedino je od Crnogoraca traženo da zarad viših ciljeva i ideala se odreknu svog imena, nacionalnog identiteta i ukupnog bića.
Pa ipak, crnogorski narod je preživio sve to. Iako ponovo kroz brojne žrtve i ratovanja povratio je svoju državnost i nacionalno ime. Međutim, ono što nas danas zabrinjava su ožiljci koje su na našem nacionalnom biću ostavile sve te okupacije. Sva ta burna i teška vremena, kad se vojevalo sa puškom u ruci za slobodu protiv raznih okupatora, ostavili su vidljive tragove na nama. Ono što pogađa je fenomen da i pored izvojevane slobode i državne nezavisnosti, stalno imamo ljude koji i dalje ostaju okupirani u svojim umovima. Vjerovatno da se veličina jedne traume koju donosi okupacija nekog naroda, mjeri i po tome koliko to efekta ostavi na okupiranom. Jer okupacija nije tako jednostavna stvar, pa da se svede na držanje jednog naroda pokorenim uz pomoć brutalne vojne sile.
Ono što se desilo Crnoj Gori i njenom narodu tokom XX vijeka, prevazilazi pojednostavljene predstave o nametnutoj i nepravednoj okupaciji (mada su sve okupacije nepravedne). Zapravo, mi smo se suočili sa ideološkom okupacijom, koja se nad nama sprovodila zarad ostvarivanja ideala koji su samo drugima išli u korist. U tom smislu, od nas je traženo da se odreknemo svog prava na postojanje, svoje istorije, koja je brutalno kasapljena i prepakivana u različite formate i svog mukom izgrađenog identiteta. Sva naša kultura, stvaralaštvo, pjesnici, književnici, naučnici, graditelji i tvoritelji, besomučno su prisvajani ili odbacivani u mračne hodnike zaborava. Generacija za generacijom je odvođena i prevaspitavana u nekom drugačijem duhu. I taman kad smo pomislili da smo se izvukli, da smo sazreli u ideji o svojoj samobitnosti, kao avet nam se opet jave podsjetnici surove prošlosti. Pa iznova moramo da slušamo veličanja i hvalospjeve drugima, uz poricanja i odbijanja sopstvenog identiteta. Tad vidimo da je u mnogima još i te kako živa ova duhovna okupacija, koja nam se nametala dugo vremena preko raznih adresa od novina do oltara.
Ta dugo ponavljana mantra da mi nijesmo mi, već neko sasvim drugi, i da simboli našeg identiteta leže tamo neđe, đe nas nikad ni bilo nije, razorno je uticala na dobar dio naše populacije. Konstantno nametanje tuđih uspjeha i padova, nečijih drugo svetinja, dovelo je do odricanja od svojih, o kojima nijesmo ni smjeli govoriti. Sve to je bilo u cilju održavanja te duhovne okupacije i kako bi se lagano izbrisalo crnogorsko ime, a njegove svetinje i cjelokupno kulturno nasljeđe oduzelo i razgrabilo, „po kapa“, što bi se reklo. I nakon što smo 21. maja dobili osvijetljen put za XXI stoljeće, ti vjetrovi iredentizma nijesu prestajali da duvaju. Danas, kada se ponovo naslućuju nove odlučne borbe za očuvanje sebe i svog mjesta pod Suncem, ne smijemo pokleknuti pred izazovima. Zato je dobro sjetiti se teških vremena i ponoviti što znači okupacija.
