Da je Ukrajina članica NATO-a, ruski napad prisilio bi sve saveznike da je zajedno brane. Strateška situacija bila bi potpuno drugačija nego sada, gdje je na NATO-u i pojedinim državama članicama da odluče hoće li i, ako da, kakvu podršku uopšte pružiti. Od osamostaljenja Ukrajine, vlasti u Kijevu su u nekoliko navrata pokušavale tu zemlju uvesti u zapadni savez, piše "Deutsche Welle".
Što se tiče vojne snage, Ukrajina je iz raspada Sovjetskog Saveza izašla kao vojno posebno jaka zemlja: uz Rusiju, Bjelorusiju i Kazahstan, bila je jedna od četiri bivše sovjetske republike sa nuklearnim oružjem, ali ga se dobrovoljno odrekla dok je Rusija ostala nuklearna sila. Zauzvrat su se Budimpeštanskim memorandumom iz 1994. Rusija, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija obavezale poštovati suverenitet Ukrajine.
No, najkasnije ruskom aneksijom ukrajinskog poluostrva Krima, Rusija je pokazala da su te garancije bile bezvrijedne. Mnogi ukrajinski političari i vojni funkcioneri zažalili su što su odustali od nuklearnog oružja.
Strah od uvlačenja u rat
Upravo zbog toga su vlasti u Kijevu intenzivno pokušavale dobiti zaštitu od NATO-a, pogotovo otkako je 2005. godine na dužnost stupio prozapadno orijentisani predsjednik Viktor Juščenko.
Juščenko ipak po tom pitanju nije baš naišao na otvorena vrata NATO-a u Briselu. Iako je saradnja znatno intenzivirana od potpisivanja Povelje NATO - Ukrajina 1997. godine, punopravno članstvo posmatrano je i dalje vrlo kritički. Protivargumenti su ostali isti do danas - pridruživanje Ukrajine provociralo bi Rusiju, nuklearnu silu i članicu Savjeta bezbjednosti UN-a sa pravom veta. A obaveza pružanja pomoći značila bi da bi ostale zemlje NATO-a lako mogle biti uvučene u rat sa Rusijom.
Brojne zemlje bivšeg Varšavskog pakta pridružile su se NATO-u 1999. i 2004, među njima su i baltičke države - odnosno bivše sovjetske republike. Prije toga, brojni američki vojni funkcioneri, diplomate i bezbjednosni stručnjaci opisali su ponude za njihovo članstvo u otvorenom pismu upućenom tadašnjem predsjedniku Bilu Klintonu kao "političku grešku istorijskih razmjera". Do njihovog članstva je ipak došlo i uglavnom nijesu dovođena u pitanje do danas - za razliku Ukrajine i Gruzije.
Buš je htio Ukrajinu u NATO-u
U konačnom, američki predsjednik Džordž Buš je bio taj koji je vjerovao da bi trebalo iskoristiti relativnu rusku slabost kako se NATO širio dalje na istok. Buš je iznio prijedlog na samitu NATO-a 2008. u Bukureštu.
"Moramo jasno dati do znanja da NATO pozdravlja težnje Ukrajine i Gruzije za članstvom i nudi im jasan put za postizanje tog cilja", rekao je Buš, a onda u smjeru ruskog predsjednika Vladimira Putina dodao - "hladni rat je gotov".
Putin je bio bijesan.
"Smatramo dolazak vojnog bloka na naše granice kao direktnu prijetnju po bezbjednost naše zemlje", poručio je tada.
Ono što je sadašnji direktor CIA-e i bivši američki ambasador u Moskvi Vilijam Barns napisao u upozorenju Bušovoj administraciji čini se gotovo proročanskim - ulazak u NATO bi “pripremio plodno tlo za rusku intervenciju na Krimu i u istočnoj Ukrajini". Šest godina kasnije se dogodilo upravo to – a da pritom Ukrajina nije ni ušla u NATO.
Merkel kaže ne
No, na kraju, pristup Ukrajine su spriječili drugi, prije svega bivša njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nikola Sarkozi.
Merkel je upućivala na to da je članstvo u NATO-u među ukrajinskim stanovništvom kontroverzna tema. Po tom se pitanju ništa nije promijenilo. U anketi iz 2021. samo 54 odsto ispitanih je bilo za ulazak u NATO. Merkel je tada rekla da je prerano za članstvo, ali i dodala - "nesporno je da Ukrajina i Gruzija imaju perspektivu pristupanja.”
Ustavni cilj – članstvo u NATO-u
U samoj Ukrajini od tada je bilo uspona i padova po pitanju članstva. Nakon što je preuzeo dužnost 2010. godine, predsjednik Viktor Janukovič izjavio je da Ukrajina želi biti nesvrstana zemlja i da sebe vidi kao "most između Rusije i EU". Jasno je odbio članstvo u NATO-u.
Tokom krimske krize 2014, predsjednik Ukrajine Petro Porošenko je insistirao na članstvu u NATO-u pod uslovom da tu ideju ljudi podrže na referendumu. Tadašnji njemački ministar vanjskih poslova i sadašnji savezni predsjednik Frank - Volter Štajnmejer odgovorio je riječima "treba paziti da se određenim odlukama ne doliva ulje na vatru."
U julu 2017. ukrajinski parlament je članstvo u NATO proglasio jednim od vanjskopolitičkih ciljeva zemlje, a u februaru 2019. cilj ulaska i u NATO i u EU čak je zapisan i u Ustav. NATO je 2018. godine Ukrajini službeno dao status kandidatkinje. U saopštenju je stajalo: "Vrata NATO-a otvorena su svakoj evropskoj zemlji koja je sposobna ispuniti angažman i obaveze iz članstva i doprinijeti bezbjednosti u evroatlantskom području".
Putinova poluga
No, upravo se posljednja stavka posebno može protumačiti tako da postojeći sukob s Rusijom ne doprinosi bezbjednosti u evroatlantskom području. U svakom slučaju, uprkos svim izjavama iz NATO, Ukrajina se nije približila ulasku, i to ne uprkos, već upravo zbog prijeteće ruske invazije. Unutar NATO postoji temeljni konsenzus da se ne podržava ulazak novih članica koje se nalaze u konfliktnoj situaciji.
To, pak, Putinu daje svojevrsnu polugu u ruke - tako što raspiruje sukob, on može zadržati Ukrajinu izvan NATO-a. Nedavno je ponovno upozorio na opasnost od rata između Rusije i NATO ako Ukrajina, kao članica tog saveza, pokuša vratiti Krim.
"Neće biti pobjednika", rekao je Putin.
Šolc: To nije na dnevnom redu
Glavni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg nedavno je za ZDF ponovio stav NATO-a o tome da je svaka zemlja slobodna da bira saveze.
"Nijesmo spremni na kompromis u vezi sa temeljnim načelima evropske bezbjednosti. A to je u najmanju ruku pravo svake zemlje da sama definiše svoj put”, naglasio je on.
Iza toga stoji i njemački kancelar Olaf Šolc, baš kao što je i Merkel uvijek govorila o otvorenim vratima. Ipak, to vrijedi samo za daleku budućnost. Šolc je nedavno rekao da članstvo Ukrajine u NATO trenutno nije na dnevnom redu.
Šta nakon Putina?
Je li onda tom ukrajinskom snu konačno došao kraj?
Njemački diplomata Krištof Hojzgen rekao je prošle sedmice da se "politički i moralno" ne može zastupati stav po kojem bi se Ukrajini „otela” perspektiva pristupanja. A treba, dodao je, misliti i na vremena nakon Putina.
"Možda će jedan od Putinovih nasljednika uskoro reći ‘imam interese da se u konkurenciji sa Kinom približim Evropi, međunarodnoj demokratiji i pravnom sustavu.' Ne smatram da je to isključeno", smatra on.
U takvoj situaciji Ukrajina bi, kako je dalje rekao Hojzgen, mogla postati članica NATO. A onda je otišao i korak dalje - "a ako Rusija to bude htjela, onda i Rusija".
