Prošle godine smo svjedočili da je mitropolit Joanikije najavljivao da će sadržaj temeljnog ugovora biti poznat nakon što isti bude potpisan. Kako nezakonite i nelegalne stvari uvijek pokušavaju realizovati po ovom ustaljenom šablonu, ovo nas zaista i ne iznenađuje.
Zakon o slobodi vjeroispovijesti je donešen 2019. godine. Pokrenuo je mnogobrojne litije u Crnoj Gori, a zapravo je trebalo da ispravi istorijsku nepravdu učinjenu Crnoj Gori. Predlog Zakona o slobodi vjeroispovijesti Venecijanska komisija je pozitivno ocijenila konstatujući da predloženi zakonski tekst „donosi značajne pozitivne promjene postojećeg zastarjelog zakonodavstva“.
Ovaj zakon je direktno pogodio Crkvu Srbije, jer pokreće utvrđivanje zakonitosti upisa mnogih crnogorskih manastira, crkava i groblja, koji su njihova manljiva državina, odnosno ona koja je pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Budući da je nemoguće dokazati pravo svojine nad našim crnogorskim manastirima i crkvama izgrađenih prije 1918. godine, dobili smo litije sa političkim i privatnim interesima druge države.
Komentarišući pitanje imovine vjerskih zajednica, Venecijanska komisija iznosi sljedeći stav: „Što se tiče važnog pitanja imovine vjerskih zajednica, Venecijanska komisija razumije zabrinutost crnogorskih vlasti u pogledu uvođenja pravne sigurnosti i rješavanja pitanja moguće nezakonite/zloupotrebom izvršene registracije na ime vjerskih zajednica tokom 1990-ih godina niza vjerskih objekata koji mogu biti dio kulturne baštine Crne Gore. Tim prije zato što država, prema članu 78. Ustava, ima dužnost da štiti prirodnu i kulturnu baštinu zemlje. Venecijanska komisija pozdravlja u tom pogledu to što se rješenja predložena u ovom Predlogu zakona oslanjaju na dugogodišnje pravne principe crnogorskog pravnog poretka i ne zasnivaju se na ad hoc pravilima, specifičnim za ovu situaciju“.
No, kako je pitanje vlasništva imovine bilo regulisano pravno u prošlosti, možemo vidjeti u Opštem imovinskom zakoniku Knjaževine Crne Gore iz 1888. godine iz člana 719.
,,Nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira ne mogu se nikako prodavati ili inače ustupati bez naročita dopuštanja državne vlasti.“
Shodno pravnom principu da vlasništva ne može biti bez prava raspolaganja, jasno je sa pravnog aspekta da je država bila vlasnik svih vjerskih pravoslavnih objekata, a crkva samo korisnik istih.
Nažalost, ova problematika nije razriješena pravno ni u SFR Jugoslaviji od 1945. godine. Iako smo vratili ime i naš nacionalni identitet, koji je prethodno bio izbrisan usljed okupacije i aneksije Crne Gore 1918. godine od strane države za čije se danas interese bore prethodno pomenuti akteri.
Ipak, misterija ostaje kako je ovaj neregistrovani pravni subjekt u Crnoj Gori nezakonito i nelegalno uspio da na sebe prepiše mnoge crnogorske manastire i crkve. Zašto ni dan-danas nijesu procesuirani ljudi koji su učinili ova krivična djela na veliku štetu države i građana Crne Gore?!
Na kraju, mitropolita Joanikija i svetosavsko sveštenstvo koji svjesno manipulišu sa vjernicima radi interesa tuđe države, ću podsjetiti na stav iz Opšteg imovinskog zakonika Crne Gore iz 1888. godine:„Tvoje sveto, a i moje sveto; čuvaj svoje, u moje ne diraj.“
