Rođena je 10. aprila 1922. na ostrvu Zlarinu blizu Šibenika, u porodici sa četvoro djece, ali je dobar dio djetinjstva i mladosti provela u Splitu, Biogradu na moru i u Šibeniku.
Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već od 14. godine se izdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studije romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je zbog rata morala da ih prekine. Nakon završetka rata, nastavila je studije na istom fakultetu, ali na odsjeku filozofije, koje je, zbog bolesti takođe morala prekinuti.
Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj, gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. Ali, nakon pola stoljeća života u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15, Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. godine, iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem '70-ih upoznala, kako kaže, "svoju najveću životnu učiteljicu", prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je posljednjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga.
Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati.
- Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-im godinama života, sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa" - piše hrvatski javni servis.
Bila je dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, za svoj rad dobila je niz nagrada i priznanja, a 11 njenih zbirki pjesama objavljeno na stranim jezicima. Zbirka "Zore i vihori" smatra se prekretnicom u hrvatskoj poeziji nakon Drugog svjetskog rata.
Otaće upamćena i po naslovima "Crna maslina", "Sto soneta" "Olovni golub", "Salto mortale", "Apokaliptičke basne", kao i "Bila sam dječak", "Vjetar Trakije" i "Vidrama vjerna". Vesna Parun ostaće zabilježena i kao pjesnikinja za djecu, a u tim pjesmama su je okupirale teme iz biljnog i životinjskog svijeta.
Prema njenim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, i okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun je bila potpuno predata književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.
