Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Srpstvo je politička ideologija nastala u 19. vijeku i ima malo razlike između srpstva i velikosrpstva, iako mnogi misle da je srpstvo etnički pojam. “Rečnik srpskog jezika” (Matica Srpska, Novi Sad, 2007), ovako objašnjava riječ srpstvo: a) ono što karakteriše Srbe; srpska nacionalna misao, ideja b) srpski narod, svi Srbi. U Rječniku Vuka Karadžića iz 1818. godine riječ srpstvo ne postoji, nije bila smišljena, nije bilo ni potrebe za njom jer Srbi te 1818. nijesu postojali niđe osim u Srbiji i na teritoriji današnje Vojvodine. (Link za rječnik: http://scc.digital.nb.rs/document/S-II-0458)
Prema istraživanjima koje sam obavio, riječ srpstvo smislio je Sima Milutinović Sarajlija i “donio” taj pojam na Cetinje. Formalno zbog skupljanja pjesama, a zapravo sa planom da širi novoformiranu ideologiju - srpstvo, Sima Sarajlija je na Cetinje stigao u jesen 1827. godine. Nešto kasnije Petar I Petrović piše ruskom konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću: "Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan."Iz ovoga je jasno da je Sima Milutinović bio prvi i tada jedini Srbin u Crnoj Gori - bar tako tvrdi Petar I. Inače, Milutinović je bio preteča srpskih romantičara, autor djela nacionalno-romantičarske egzaltacije. Sima Sarajlija je bio Njegošev učitelj i on je mladom Njegošu u glavu usadio kosovsku mitomaniju i uopšte - srpsku ideologiju.
Na Cetinju je od 1827. bio sekretar vladike Petra I Petrovića Njegoša i vaspitač njegovog sinovca Rada.
Na poziv kneza Miloša Obrenovića, vratio se 1831. u Srbiju i bio diplomatski agent za veze s Crnom Gorom, istovremeno i sekretar srpskog Ministarstva prosvjete.
Jezik kao osnova političkog projekta: Elita pravoslavaca je u prvoj polovini 19. vijeka odlučila da krene u projekat pravljenja jedne nacije, pod jednim – srpskim – imenom. Da se ne zavaravamo: Njegoš je bio učesnik tog projekta.
Krenulo se sa posrbljavanjem Crnogoraca, hercegovačkih i dalmatinskih Morlaka i ostalih pravoslavnih grupa, a pokušalo se i sa posrbljavanjem katolika i muslimana zapadnog Balkana. Ovaj politički projekat je zahtijevao da se unifikuju raznorazne etničke grupe - te je tako Vuk Karadžić napravio jezik, kao bez premca najvažniju element za izgradnju nove nacije. Konstruisana je i istorija - zasnovana na mitomaniji boja na Kosovu, a ne na onome što se zaista dešavalo u prošlosti.Ipak, crnogorski narod nikada nije do kraja posrbljen, osjećaj posebnosti je bio jači od kolosalnih napora Beograda, napora koji ne jenjavaju ni danas.
O savremenim stremljenjima imamo zanimljivo svjedočanstvo Amfilohija Radovića, svjedočanstvo koje nam govori o različitosti Crnogoraca i Srba iz Banata - potomaka onih pravih, srednjevjekovnih Srbalja. Srbi su Banat (i druge krajeve južne Ugarske) naselili pošto su napuštili Srbiju (Kosovo) u takozvanim Velikim seobama Srba 1690. i 1739. godine. Mitropolit SPC, Amfilohije Radović bio je svojevremeno vladika u Banatu i onda je odlukom Sinoda SPC poslat u Crnu Goru.
Njegovi protivnici, čini se s pravom, kažu: sa zadatkom da posrbi Crnogorce.
Istorijska anegdota o braći: Kako god, Amfilohije je u intervjuu za „Politiku ekspres” (4. februar 1991), ispričao jednu banatsku poslovicu: „Ovih dana idem preko Banata, posmatram zemlju banatsku, ravnu, pa vidim i osjećam, ušla je u mene. Kad je tako ušla u mene za šest godina, koliko li je tek ona mila i draga Banaćanima koji su tu rođeni. I treba da im bude mila, jer blagoslovna je zemlja banatska. Ali, s druge strane kad gledam banatske paore, vidim kako im već u šezdesetoj zemlja probija kroz lice i oči. Stalno su u njoj, vezani su za nju, i ona ih ispija. Ta veza ponekad može biti i negativna. Ona je stvorila poslovicu, koju sam ovdje čuo i zbog koje sam se zgrozio. Kažu: ‘Da je dobro imati brata i Bog bi ga imao!’ A zašto? Sve zbog zemlje, zbog diobe! Eto, to su moji Banaćani...”
Amfilohije je prikazao mentalitet jednog Srbina iz Banata – mentalitet naroda koji je u Velikoj seobi Srbalja prije nekoliko stotina godina izbjegao iz Srbije. To je mentalitet i identitet ljudi čiji su se preci u posljednjih hiljadu ili više godina isključivo bavili poljoprivredom (ratarstvom).
Nije bez razloga čuđenje, pa i zgražanje Amfilohije na osobenosti stanovnika Banata: Radović je porijeklom Crnogorac iz crnogorskog plemena Morača, a plemena i plemenska organizacija ne postoje kod Srba, nikada nije ni postojala. Crna Gora je dugo bila društvo bez jake državne uprave, država Crnogoraca vjekovima nije imala organe izvršne vlasti, plaćene sudove, policiju i slično. U takvim okolnostima, plemena su postala države u državi, svako pleme se trudilo da što više ojača, proširi se, zauzme što bolje pašnjake, izvore, plodne doline. U cilju zadobijanja prirodnih resursa vođeni su mnogobrojni ratovi između plemena, a znamo da su neprekidno vođene i borbe protiv Turaka. Zato je svaki Crnogorac bio srećniji što je više braće imao, svako pleme je bilo više srećno što je više muškaraca imalo (vojno sposobnih lica). Za razliku od pravog Srbina – banatskog Srbina - čiji je mentalitet sam Amfilohije djelimično predstavio, svaki Crnogorac je želio da ima što više braće, jer je tako bio sigurniji da će preživjeti u crnogorskoj tradiciji vječitog ratovanja.
Znači, srpska anegdota, koju nam je Amfilohije pokazao, nespojiva je sa Crnogorcima. To je jednostavno mentalitet drugog naroda, a vladika Amfilohije se nije zapitao zašto ga je ta banatska poslovica tako zgrozila? Zašto on misli da je crnogorski mentalitet ispravniji od srpskog, zašto se zgražava nad izvornim srpskim poslovicama?
Zaboravljena priča o Tablji: Sad da vidimo još jedan primjer potpuno suprotnih tradicija Srba i Crnogoraca.
Na četiri kilometra od Niša nalazi se svima poznata Ćele-kula. Niški Huršid-paša poslije bitke na Čegru 1809. naredio je da se kože sa glava poginulih hrišćana oderu, napune slamom i pošalju u Carigrad. Zatim je, kako bi zaplašio hrišćane, naredio da se u znak opomene na istočnoj strani Niša sazida kula od kamena i da se u njene zidove uzidaju preostale lobanje poginulih vojnika, tako da sredina kule bude jednostavna, od kamena i kreča, a glave hrišćanskih vojnika da se okrenu u polje i uzidaju spolja. Online „Večernje Novosti” su 14. jula 2010. objavile: „Ćele-kula je ozbiljan kandidat za Uneskovu listu svetske baštine, saznaju ‘Novosti’."Lijepo je i pozitivno što Srbi čuvaju ovako značajna obilježja svoje istorije. No, mnogi njihovi sunarodnici s velikim žarom su - uništavali obilježja crnogorske istorije.
Tablja, kula iznad Cetinjskog manastira, podignuta je u vrijeme Petra II Petrović Njegoša 1837. godine, sa ciljem da posluži posljednjoj liniji obrane. No, zdanje Tablje nije nikada do kraja ozidano.
Krvavi dokaz stvarne nezavinosti Cetinja: Crnogorci su na Tablju kačili pośečene turske glave čiji je broj tokom vremena silno porastao.
Jezivi prizor Tablje, koja je dominirala Cetinjem „okićena” brojnim turskim lobanjama, sablažnjavao je inostrane pośetioce, koji su o tom ostavljali zapise. Njegoš je rado kitio Tablju turskim glavama i to svakako njemu kao hrišćanskom episkopu nije priličilo, ali je to bio politički motivisan gest; neka vsrta odmazde Turcima za ono što su oni njima radili. Naime, mnogo prije izgradnje Tablje, Turci su počeli da kite svoje gradove crnogorskim glavama.
No, pominjanje Tablje je interesantno i za tumačenje državnih odnosa. Te 1837. godine, kad su na Tablju počele da se stavljaju turske glave, postoje svjedočanstva o potpuno ropskom položaju hrišćana u južnoj Srbiji, Bosni, Bugarskoj, Makedoniji i drugim krajevima Balkana. Drugim riječima: osrtvarenje Tablje, ma koliko bio surov potez, još jedan je od dokaza stvarne nezavoisnosti Crne Gore od vlasti Otomanske imperije. Može li neko da zamisli da u Bosni, na Kosovu i u drugim krajevima Balkana - đe su Turci vladali - hrišćanima padne na pamet da naprave kulu na kojoj će isticati glave svojih gospodara?
Različiti putevi: Tablja i Ćele kula pokazuju potpuno suprotne tradicije Crnogoraca i Srba, a znamo da po svim definicijama jedan narod koji veže krvno porijeklo, mora imati jednu istoriju. Tablja je kulminacija vjekovne crnogorske borbe za slobodu, simbol prkosa, borbenosti, drskosti jednog naroda koji se potpuno sam vjekovima borio protiv 1000 puta veće imperije.
Tablja nije nastala kao plod mašte nekog pojedinca ili umjetnika, nego je rođena iz kolektivnog borbenog duha Crnogoraca - ljudi kojima su jatagan, nož i puška stoljećima bili jedini alat.
Na drugoj strani, Ćele-kula je simbol turske dominacije, ona je podignuta da bi podśećala raju na 400-godišnje ropstvo. Ovih dana – za Vidovdan - svjedoci smo da srpski: svještenici, ideolozi i nacionalisti horski govore: "Svečano smo proslavili godišnjicu kosovske bitke"! To je još jedan dokaz što se događa kad ideologija pomrači moć rezonovanja: svečano proslavljaju dan bitke koja ih je odvela u - vjekovno ropstvo?!
Smišljeno rušenje crnogorskih simbola: Ljudi koji su sprovodili velikosrpsku ideju davno su primjetili simboliku Tablje, pa su je - kao isuviše jak identitetski simbol Crnogoraca - jednostavno srušili 1937. godine.
To je ona ista logika koja je izdala naredbu da se pośeče istorijski brijest na Cetinju. Pod brijestom je kralj Nikola dijelio pravdu – taj brijest je bio urezan u kolektivnu svijest Crnogoraca.Pošto je Tablja namjenski uklonjena, baš kao što je svojevremeno uklonjen brijest ispred Dvora na Cetinju, kvazi-istoričari lakše mogu da tvrde da Crna Gora nije bila slobodna prije Berlinskog kongresa 1878. godine.
Na Cetinju je nedavno posađen novi brijest; bio je to pokušaj da se – toliko godina kasnije – obnovi ideja i simbolika crnogorske pravde pod brijestom. Ali, na Tablju, surovi crnogorski simbol koji se rodio u surovim crnogorskim vjekovima, svi su zaboravili, niko je se više ne sjeća. Ostala je sačuvana samo na slikama.
Ljudi koji su sprovodili velikosrpsku ideju davno su primjetili simboliku Tablje, pa su je - kao isuviše jak identitetski simbol Crnogoraca - jednostavno srušili 1937. godine. To je ona ista logika koja je izdala naredbu da se pośeče istorijski brijest na Cetinju. Pod brijestom je kralj Nikola dijelio pravdu – taj brijest je bio urezan u kolektivnu svijest Crnogoraca.
Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Srpstvo je politička ideologija nastala u 19. vijeku i ima malo razlike između srpstva i velikosrpstva, iako mnogi misle da je srpstvo etnički pojam. “Rečnik srpskog jezika” (Matica Srpska, Novi Sad, 2007), ovako objašnjava riječ srpstvo: a) ono što karakteriše Srbe; srpska nacionalna misao, ideja b) srpski narod, svi Srbi. U Rječniku Vuka Karadžića iz 1818. godine riječ srpstvo ne postoji, nije bila smišljena, nije bilo ni potrebe za njom jer Srbi te 1818. nijesu postojali niđe osim u Srbiji i na teritoriji današnje Vojvodine. (Link za rječnik: http://scc.digital.nb.rs/document/S-II-0458)
Prema istraživanjima koje sam obavio, riječ srpstvo smislio je Sima Milutinović Sarajlija i “donio” taj pojam na Cetinje. Formalno zbog skupljanja pjesama, a zapravo sa planom da širi novoformiranu ideologiju - srpstvo, Sima Sarajlija je na Cetinje stigao u jesen 1827. godine. Nešto kasnije Petar I Petrović piše ruskom konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću: "Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan." (http://www.njegos.org/past/sarajlija.htm).
Iz ovoga je jasno da je Sima Milutinović bio prvi i tada jedini Srbin u Crnoj Gori - bar tako tvrdi Petar I. Inače, Milutinović je bio preteča srpskih romantičara, autor djela nacionalno-romantičarske egzaltacije. Sima Sarajlija je bio Njegošev učitelj i on je mladom Njegošu u glavu usadio kosovsku mitomaniju i uopšte - srpsku ideologiju.
Na Cetinju je od 1827. bio sekretar vladike Petra I Petrovića Njegoša i vaspitač njegovog sinovca Rada. Na poziv kneza Miloša Obrenovića, vratio se 1831. u Srbiju i bio diplomatski agent za veze s Crnom Gorom, istovremeno i sekretar srpskog Ministarstva prosvjete.
Jezik kao osnova političkog projekta: Elita pravoslavaca je u prvoj polovini 19. vijeka odlučila da krene u projekat pravljenja jedne nacije, pod jednim – srpskim – imenom. Da se ne zavaravamo: Njegoš je bio učesnik tog projekta.
Krenulo se sa posrbljavanjem Crnogoraca, hercegovačkih i dalmatinskih Morlaka i ostalih pravoslavnih grupa, a pokušalo se i sa posrbljavanjem katolika i muslimana zapadnog Balkana. Ovaj politički projekat je zahtijevao da se unifikuju raznorazne etničke grupe - te je tako Vuk Karadžić napravio jezik, kao bez premca najvažniju element za izgradnju nove nacije. Konstruisana je i istorija - zasnovana na mitomaniji boja na Kosovu, a ne na onome što se zaista dešavalo u prošlosti.
Ipak, crnogorski narod nikada nije do kraja posrbljen, osjećaj posebnosti je bio jači od kolosalnih napora Beograda, napora koji ne jenjavaju ni danas.
O savremenim stremljenjima imamo zanimljivo svjedočanstvo Amfilohija Radovića, svjedočanstvo koje nam govori o različitosti Crnogoraca i Srba iz Banata - potomaka onih pravih, srednjevjekovnih Srbalja. Srbi su Banat (i druge krajeve južne Ugarske) naselili pošto su napuštili Srbiju (Kosovo) u takozvanim Velikim seobama Srba 1690. i 1739. godine. Mitropolit SPC, Amfilohije Radović bio je svojevremeno vladika u Banatu i onda je odlukom Sinoda SPC poslat u Crnu Goru. Njegovi protivnici, čini se s pravom, kažu: sa zadatkom da posrbi Crnogorce.
Istorijska anegdota o braći: Kako god, Amfilohije je u intervjuu za „Politiku ekspres” (4. februar 1991), ispričao jednu banatsku poslovicu: „Ovih dana idem preko Banata, posmatram zemlju banatsku, ravnu, pa vidim i osjećam, ušla je u mene. Kad je tako ušla u mene za šest godina, koliko li je tek ona mila i draga Banaćanima koji su tu rođeni. I treba da im bude mila, jer blagoslovna je zemlja banatska. Ali, s druge strane kad gledam banatske paore, vidim kako im već u šezdesetoj zemlja probija kroz lice i oči. Stalno su u njoj, vezani su za nju, i ona ih ispija. Ta veza ponekad može biti i negativna. Ona je stvorila poslovicu, koju sam ovdje čuo i zbog koje sam se zgrozio. Kažu: ‘Da je dobro imati brata i Bog bi ga imao!’ A zašto? Sve zbog zemlje, zbog diobe! Eto, to su moji Banaćani...”
Amfilohije je prikazao mentalitet jednog Srbina iz Banata – mentalitet naroda koji je u Velikoj seobi Srbalja prije nekoliko stotina godina izbjegao iz Srbije. To je mentalitet i identitet ljudi čiji su se preci u posljednjih hiljadu ili više godina isključivo bavili poljoprivredom (ratarstvom).
Nije bez razloga čuđenje, pa i zgražanje Amfilohije na osobenosti stanovnika Banata: Radović je porijeklom Crnogorac iz crnogorskog plemena Morača, a plemena i plemenska organizacija ne postoje kod Srba, nikada nije ni postojala. Crna Gora je dugo bila društvo bez jake državne uprave, država Crnogoraca vjekovima nije imala organe izvršne vlasti, plaćene sudove, policiju i slično. U takvim okolnostima, plemena su postala države u državi, svako pleme se trudilo da što više ojača, proširi se, zauzme što bolje pašnjake, izvore, plodne doline. U cilju zadobijanja prirodnih resursa vođeni su mnogobrojni ratovi između plemena, a znamo da su neprekidno vođene i borbe protiv Turaka. Zato je svaki Crnogorac bio srećniji što je više braće imao, svako pleme je bilo više srećno što je više muškaraca imalo (vojno sposobnih lica). Za razliku od pravog Srbina – banatskog Srbina - čiji je mentalitet sam Amfilohije djelimično predstavio, svaki Crnogorac je želio da ima što više braće, jer je tako bio sigurniji da će preživjeti u crnogorskoj tradiciji vječitog ratovanja.
Znači, srpska anegdota, koju nam je Amfilohije pokazao, nespojiva je sa Crnogorcima. To je jednostavno mentalitet drugog naroda, a vladika Amfilohije se nije zapitao zašto ga je ta banatska poslovica tako zgrozila? Zašto on misli da je crnogorski mentalitet ispravniji od srpskog, zašto se zgražava nad izvornim srpskim poslovicama?
Zaboravljena priča o Tablji: Sad da vidimo još jedan primjer potpuno suprotnih tradicija Srba i Crnogoraca.
Na četiri kilometra od Niša nalazi se svima poznata Ćele-kula. Niški Huršid-paša poslije bitke na Čegru 1809. naredio je da se kože sa glava poginulih hrišćana oderu, napune slamom i pošalju u Carigrad. Zatim je, kako bi zaplašio hrišćane, naredio da se u znak opomene na istočnoj strani Niša sazida kula od kamena i da se u njene zidove uzidaju preostale lobanje poginulih vojnika, tako da sredina kule bude jednostavna, od kamena i kreča, a glave hrišćanskih vojnika da se okrenu u polje i uzidaju spolja. Online „Večernje Novosti” su 14. jula 2010. objavile: „Ćele-kula je ozbiljan kandidat za Uneskovu listu svetske baštine, saznaju ‘Novosti’."
Lijepo je i pozitivno što Srbi čuvaju ovako značajna obilježja svoje istorije. No, mnogi njihovi sunarodnici s velikim žarom su - uništavali obilježja crnogorske istorije.
Tablja, kula iznad Cetinjskog manastira, podignuta je u vrijeme Petra II Petrović Njegoša 1837. godine, sa ciljem da posluži posljednjoj liniji obrane. No, zdanje Tablje nije nikada do kraja ozidano.
Krvavi dokaz stvarne nezavinosti Cetinja: Crnogorci su na Tablju kačili pośečene turske glave čiji je broj tokom vremena silno porastao.
Jezivi prizor Tablje, koja je dominirala Cetinjem „okićena” brojnim turskim lobanjama, sablažnjavao je inostrane pośetioce, koji su o tom ostavljali zapise. Njegoš je rado kitio Tablju turskim glavama i to svakako njemu kao hrišćanskom episkopu nije priličilo, ali je to bio politički motivisan gest; neka vsrta odmazde Turcima za ono što su oni njima radili. Naime, mnogo prije izgradnje Tablje, Turci su počeli da kite svoje gradove crnogorskim glavama.
No, pominjanje Tablje je interesantno i za tumačenje državnih odnosa. Te 1837. godine, kad su na Tablju počele da se stavljaju turske glave, postoje svjedočanstva o potpuno ropskom položaju hrišćana u južnoj Srbiji, Bosni, Bugarskoj, Makedoniji i drugim krajevima Balkana. Drugim riječima: osrtvarenje Tablje, ma koliko bio surov potez, još jedan je od dokaza stvarne nezavoisnosti Crne Gore od vlasti Otomanske imperije. Može li neko da zamisli da u Bosni, na Kosovu i u drugim krajevima Balkana - đe su Turci vladali - hrišćanima padne na pamet da naprave kulu na kojoj će isticati glave svojih gospodara?
Različiti putevi: Tablja i Ćele kula pokazuju potpuno suprotne tradicije Crnogoraca i Srba, a znamo da po svim definicijama jedan narod koji veže krvno porijeklo, mora imati jednu istoriju. Tablja je kulminacija vjekovne crnogorske borbe za slobodu, simbol prkosa, borbenosti, drskosti jednog naroda koji se potpuno sam vjekovima borio protiv 1000 puta veće imperije. Tablja nije nastala kao plod mašte nekog pojedinca ili umjetnika, nego je rođena iz kolektivnog borbenog duha Crnogoraca - ljudi kojima su jatagan, nož i puška stoljećima bili jedini alat.
Na drugoj strani, Ćele-kula je simbol turske dominacije, ona je podignuta da bi podśećala raju na 400-godišnje ropstvo. Ovih dana – za Vidovdan - svjedoci smo da srpski: svještenici, ideolozi i nacionalisti horski govore: "Svečano smo proslavili godišnjicu kosovske bitke"! To je još jedan dokaz što se događa kad ideologija pomrači moć rezonovanja: svečano proslavljaju dan bitke koja ih je odvela u - vjekovno ropstvo?!
Smišljeno rušenje crnogorskih simbola: Ljudi koji su sprovodili velikosrpsku ideju davno su primjetili simboliku Tablje, pa su je - kao isuviše jak identitetski simbol Crnogoraca - jednostavno srušili 1937. godine.
To je ona ista logika koja je izdala naredbu da se pośeče istorijski brijest na Cetinju. Pod brijestom je kralj Nikola dijelio pravdu – taj brijest je bio urezan u kolektivnu svijest Crnogoraca.
Pošto je Tablja namjenski uklonjena, baš kao što je svojevremeno uklonjen brijest ispred Dvora na Cetinju, kvazi-istoričari lakše mogu da tvrde da Crna Gora nije bila slobodna prije Berlinskog kongresa 1878. godine.
Na Cetinju je nedavno posađen novi brijest; bio je to pokušaj da se – toliko godina kasnije – obnovi ideja i simbolika crnogorske pravde pod brijestom. Ali, na Tablju, surovi crnogorski simbol koji se rodio u surovim crnogorskim vjekovima, svi su zaboravili, niko je se više ne sjeća. Ostala je sačuvana samo na slikama.
