Treća predstava takmičarskog dijela 37. izdanja FIAT-a, „Još četiri“ u režiji Marcina Hericha i produkciji Teatr a Part, odigrana je 5. septembra na velikoj sceni KIC-a. Ovaj jedinstveni vizuelno - plesni doživljaj, na scenu nam donose Alina Bachara, Katarzina Gogacz, Karolina Vosz i Marta Zielonka.
Plesna predstava sa elementima fizičkog i dramskog teatra „Još četiri“, bavi se u prvom redu tijelom, upotrebom tijela, razotkrivanjem i ogoljavanjem duše.
Predstava počinje tako što ispred četiri konstrukcije nalik vratima, stoje četiri ženske figure u baletskim pačkama, sa maskama na licu i robotizovanim pokretima koje asociraju na, lutke, balerine u muzičkim kutijama. Balerina, stereotip - san svake djevojčice, a žena lutka, san svakog muškarca. Predrasude. Stereotipi.
Odmah zatim ta četiri tijela (p)ostaju naga, bez maski i simboli naprosto naviru kroz nasumični asocijativni niz. Performeri/ke su uvijek goli pred publikom. Golotinja tijela simboliše ranjivost umjetnika pred publikom. Što se dešava kad spadnu maske, imamo li hrabrosti da budemo ogoljeni pred stvarnošću.
Ubrzo zatim shvatamo da se, kroz fizičko razotkrivanje, kani razotkriti Stid. Stid koji se uglavnom ograničava na žensko tijelo. Zbog seksualnosti koja „ugrožava“ muškarce“, zbog tijela koje nije dovoljno lijepo, dovoljno mlado, dovoljno savršeno, zbog sramote kao takve, čije porijeklo i nastanak nalazimo još u svetim knjigama, vjekovima unazad.
Kroz asinhrone pokrete koji simuliraju i sukob i igru i životnu rutinu, četiri gola tijela pred nama pokazuju nam želju za oslobađenjem od stida, od konvencija, od vještačkih normi savremenog, muškog, svijeta. Performans koji se bavi pitanjem o kojemu se ne govori kad govorimo o otuđenju, već se uvijek fokusiramo na duhovno.
A što je sa fizičkim, sa ovozemaljskim, sa materijalnim koje nam je dato? Kako i kad smo se otuđili od sopstvenog tijela, onakvog kakvo je. Kako smo ga pod uticajem konzumerističkih normi prestali voljeti u izvornom obliku. Kako ga ponovo sagledati u njegovoj ljepoti koja postoji i koja Jeste.
Kad na kraju ugledamo četiri žene u crnim haljinama koje vrište kroz prozore voza zvanog život (ili je to ipak smrt), shvatamo koliko smo zarobljene i koliko naše pristajanje ili bolje rečeno, ropstvo normama ograničenim na fizičko – utiču i na naše mentalno, duhovno i nas životni put uopšte.
0
