Na koncertu Urbana i njegovog četverca, održanog na betonskoj ljetnjoj, kotorskoj pozornici sa drvenim djelovima, u okviru KotorArt Don Brankovih dana muzike, hrvatski pjevač je u ad hoc muzičkom eksperimentu konstatovao i od kojeg je materijala sačinjena, pitajući se kako bi jednu takvu ljetnju scenu mogao upotrijebiti u svom nastupu.
Scenografija, koreografija i svjetlosni efekti pažljivo su birani, kreirajući odgovarajući dekor muzičkih numera, kreativnih poetskih predložaka, prezasićenih riječima paradoksa ljubavne naslade, u ritmu roka sa povremenim semplovima i efektima elektronske muzike, kojima se produžava užitak u alternativi.
Početak i kraj su spontano podijeljeni sa publikom, u pratnji akustične gitare i vokala bez mikrofona. Urban se u crnoj suknji sa istobojnim dokoljenicama i rukom, koja pridržava skut neprestano kretao, kontrolišući zvučni efekat i u toj užurbanosti perpetuum mobile stila kreirao usputnu magiju.
Dao se osjetiti i nepredvidljivi karakter izvođača, koji u jednom od inervjua kaže da radeći bendovski album bez ektronike, woofova i semplova ima istovremeno ideju opozitnog albuma sa mogućnošću da DJ-evi naprave klupske remikseve, tako da gresso ploču prati elektro ploča.
Da se naslutiti život umjetnika kroz muziku, slikarstvo i glumu uz harizmu, koja privlači fanove, ukidajući razlike.
Muzikom se počeo baviti kao tinejdžer, nakon što je postao svjestan da tako može sebi obezbijediti solidnu zaradu, posle tri godine rada u riječkoj fabrici na održavanju mašinskih postrojenja. Njegov prvi bend se zvao La bellona, svirao je bas gitaru i pisao pjesme. Zatim osniva Laufer, sastav, u kojem je bio lead vokal. Pjesmom Budi moja voda osvajaju nagradu radija Velike Gorice i nakon tri izdata albuma se razilaze.
Četverac sa kojim Urban nastavlja nastupe čine njegovi prijatelji: Marko Bradaschia za bubnjevima, Sandi Bratonja na basu, Saša Markovski na klavijaturama i Tonči Rodić na gitari. Izdaje nove albume. Odbija nagradu za album Žena dijete izdat 1998. zato što je svrstan u alternativni a ne rock album, a on nije želio da na taj način uzme nagradu albumima, koji čine tu muzičku grupaciju.
Na albumima sarađuje sa Matijom Dedićem i Stjepanom Hauserom, od kojih je posljednji uradio obradu njegovih pjesama, koje je sam odabrao. Do saradnje sa Masimom je došlo sasvim slučajno, kad se ovaj pridružio probama benda, dosađujući se na jednom od hrvatskih festivala. Gost je i na Gibonnijevim koncertima…
Oprobao se u glumi, igrajući između ostalog epizodnu ulogu u filmu Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa, u predstavi Antigona-2000 poslije, pozorišta Ulysses, pisao je i muziku za pozorišne predstave i balet.
Imao je izložbu slikarskih radova pod nazivom 40 stanica, ujedinivši umjetničko-prostorne instalacije, muziku i miris, podjsećajući se svog djetinjstva i ukazujuću na razvoj svoje umjetničke osobenosti. Radio je i kao predavač na univerzitetskom preddiplomskom studiju Gluma i mediji u Rijeci, čiji je voditelj Rade Šerbedžija.
Znao je podići prašinu, kao u slučaju spota za pjesmu sa albuma Retro, eksplicitnog sadržaja istopolnih ljubavnika… napisati pjesmu Crna Vuna, kao naslovnu numeru predstave posvećene riječkim beskućnicima…
Duga je lista kreativnih uradaka Damira Urbana, od kojeg smo se teško rastali, željni da opet zajedno sa njim pjevamo, zviždimo, uspavljujemo demone, uspješno zapakovane u koferima sa imenima: Iskra, Sama, Ništa sveto…
Sve u svemu “iza vrata ovog (scenskog) mraka, livada je počešljana…"
