Dok sam neki dan čekao ispred ulaza u banku pomislio sam kako je čudno što se ljudi u Crnoj Gori ne sjećaju nedavne istorije. Nije baš da sam jedini sa jasnim pamćenjem koji živi u Crnoj Gori, zar ne? Bilo bi vam oprošteno ako se pitate o čemu pričam... Pa, dragi čitaoci, prilično je jednostavno, a to ću vam i objasniti.
Prije dvadeset pet godina (ili možda bilo malo više) u cijeloj Crnoj Gori nije postojao niti jedan bankomat, a to je jedna od stvari koju sad uzimamo zdravo za gotovo. Zapravo, išao sam u banku da provjerim da li je stigao transfer sredstava iz inostranstva koji je poslat prije manje od 48 sati.
Odjednom sam se sjetio vremena kada sam morao da šetam glavnom ulicom u gradu u kojem živim u Crnoj Gori i tražim nekoga, bilo koga, ko bi mogao da ponudi „devize, devize“ i da promijenim svoje funte za njemačke marke. To je uvijek bilo urađeno daleko od radoznalih očiju, možda na vratima nevidljivim za javnost. Nakon ne tako mnogo vremena bio sam u jednoj od međunarodnih banaka koja je omogućila prijem međubankarskog transfera sredstava iz Ujedinjenog Kraljevstva nakon manje od 48 sati nakon što su poslata.
Ovo jednostavno sanjarenje nastavilo se u narednih nekoliko sati i počeo sam da razmišljam o svim stvarima koje su se promijenile tokom proteklih 25 godina mog boravka ovdje u ovoj divnoj zemlji. Počeo sam da se sjećam najsmješnijih detalja kako se ovdje nekada živelo. Ne tako davno, bilo je prilika kada mi je trebao benzin za auto i tražio bih broj telefona u svom prečesto korišćenom adresaru (tada bez mobilnog) koji bi bio upisan pod „Momak za benzin“, dolazio bi u svojoj kopiji Armani odjeće, a u istegnutim rukama nosio bi kesu u kojoj bi bile dvije ili tri plastične boce koka-kole pune benzina. Zamijenio bi kesu sa ovim sadržajem za šaku njemačkih maraka koju bih mu ponudio.
Kada odete na glasanje u nedjelju, sjetite se dokle je Crna Gora stigla, posebno u proteklih 15 godina
Ovo se događalo iza zatvorenih vrata i elegantnom brzinom... Mogao sam konačno da počnem svoje putovanje, kažem počnem, radije nego da odem, jer nikada nije postojala garancija za kvalitet kupljenog benzina, a moj auto je bio prilično osjetljiv u tom pogledu tako da često planirano putovanje nikada nije završeno. U mnogim prilikama me je vožnja odvela do Cetinja ili Podgorice ili čak Žabljaka po putevima koji su danas neprepoznatljivi. Izbor je tih dana bio ili preko Budve ili Kotora, put od Kamenara do Nikšića još nije bio izgrađen. Zbog toga su moji izbori bili jednostavni, jedan put je značio vijuganje serpentinama do Njeguša, a drugi, obalom do Budve i dalje do Cetinja.
Uvijek bi taj izbor bio određen brzinom, a ne vremenskim prilikama. Put preko Budve bio je potencijalno mnogo brži, ali su Brajići na pola puta do Cetinja znali da budu prekriveni najgušćom mogućom maglom, a čitav planinski put je u to vrijeme imao samo dvije trake (po jednu u svakom pravcu), tako da bi se često, kada bi se magla spustila, putovanju mogao dodati još jedan sat nervoze.
Alternativni put preko Kotora i serpentina nije često bio pogođen maglom, ali je saobraćaj od Njeguša do Cetinja bio izuzetno spor. Često sada odlazim na ova mjesta i primjećujem kako sadašnje promjene na ovim putevima uzimam zdravo za gotovo, naprosto onako kao i mnoge druge stvari koje su poboljšane iznad svih očekivanja, ovdje, u ovoj prelijepoj zemlji. Tih dana, sredinom 1990-ih i 2000-ih, priobalni put preko Budve imao je potpuno drugačiji vidik nego danas.
Nije bilo Portonovog, nije bilo Porto Montenegra i sigurno nije bilo izgrađene Budve (iako Budva nije „moja šoljica čaja“, kako mi kažemo na engleskom), ona je tek počela svoj ponovni razvoj. Sjećam se takođe kvaliteta drugih automobila na tim putevima i pitam se kako su, zaboga, ljudi smjeli da ih voze, mnoge sa samo jednim farom i skoro svi sa najužasnijim ispuštanjem izduvnih gasova.
Još jedna od stvari koja mi je ostala u sjećanjima iz tih dana je koliko puta bi policija zaustavljala automobile i provjeravala imaju li oružje, čak bi me zaustavila u mom britanskom Jaguaru sa britanskim tablicama... Mora da sam bio prilično interesantan u to vrijeme. Dok se danas vozim tim istim putevima, moj prilično ostarjeli Jaguar stalno prestiže relativno nove automobile, među kojima su neki veoma skupi. Znam na šta mislite: da ova osoba koja piše treba da shvati da su sva ta kola danas u vlasništvu „kriminalaca ili prijatelja Đukanovića ili DPS-a“, pa mogu da vas uvjerim da mnogo ljudi koje poznajem, i prijatelja i porodice (odavde) nijesu ni kriminalci ni članovi DPS-a, niti se koriste tim što poznaju bilo koju političku ličnosti ili bilo koga drugog u tom smislu.
Ne, oni su samo izuzetno vrijedni i, vjerovatno kao i većina ljudi koji kupuju automobile ovdje u Crnoj Gori ili bilo kojoj drugoj zemlji, to rade pomoću kredita ili lizinga. Nevjerovatne su mržnja i ljubomora koje ovdje godinama promovišu oni sa političkom agendom da vi, dragi čitaoci, vjerujete da niko ovdje u Crnoj Gori ne može ništa postići, a da gospodin Đukanović (bilo predsjednik ili premijer) ne pomogne.
Kako je žalosno što mnogi tako razmišljaju, do te mjere vjeruju sopstvenoj propagandi da sebi ne dozvoljavaju pomisao da bi neko, bilo ko, mogao bilo šta da postigne samo vrijednim radom. Oprostite mi zbog moje male političke tirade, ovo treba da bude priča o promjenama i tome da ne zaboravimo da neke stvari ranije nijesu bile takve. Kada bih putovao kroz ovu zemlju koja oduzima dah, takođe je i smještaj koji sam mogao da iznajmim bio prilično ograničen.
Ova sadašnja vlada je izgubila Montenegro Airlines, izgubila je Aman Resort i u opasnosti je da izgubi druge
Za razliku od danas, kada smo razmaženi izborom niza izuzetno dobrih hotela svjetske klase nekih od najpoznatijih internacionalnih brendova ili AirBnB mjesta, veoma čistih, po odličnoj cijeni, prije dvadeset i pet godina bilo je sasvim drugačije. Čovjek bi se čak plašio odlaska u toalet na javnom mjestu, čak i ako je to mjesto samo po sebi pristojno. Kako brzo zaboravljamo ove stvari! Priznajem da sam imao sreće što sam uvijek mogao da priuštim sebi da budem malo selektivan u tome gdje ću boraviti ili gdje jedem, a prije ne tako mnogo godina ovdje u Crnoj Gori je bilo malo izbora...
Znam, znam, većina zaposlenih ljudi ovdje izuzetno teško preživljava finansijski, ali vjerujte mi kada kažem da je tako gdje god da živite. Velika Britanija iz koje dolazim ima više od 3.000.000 djece koja žive u siromaštvu i to u porodicama u kojima oba roditelja rade. Velika Britanija je inače 6. ili 7. najbogatija zemlja na planeti. Dakle, dragi čitaoci, siromaštva ima svuda, ne samo kod nas u Crnoj Gori.
Jedna veoma interesantna stvar za razmišljanje je sljedeća: U posljednjih 25 godina brojke u vezi sa siromaštvom u Velikoj Britaniji su naglo porasle (uglavnom zbog posljednjih 15 godina konzervativne vlade) i plate su stagnirale. U tom istom periodu ovdje u Crnoj Gori životni standard većine ljudi se poboljšao, a primjer koji sam ranije naveo o automobilima to ilustruje.
Kada odete na glasanje u nedjelju, sjetite se dokle je Crna Gora stigla, posebno u proteklih 15 godina, sjetite se svih stranih investicija koje su omogućile zapošljavanje u ugostiteljstvu i obezbjeđivanje ambijenta za prestižni turizam, sjetite se puteva koji su izgrađeni od nule ili poboljšani do neprepoznatljivosti, dostupnosti mnogo šireg asortimana namirnica, boljih zdravstvenih objekata i svakako boljeg javnog prevoza.
Znam da su mnoge stvari bile zanemarene i prethodna vlada je u mnogim prilikama imala pogrešne prioritete, ali jedna stvar preko koje se ne može poreći je da je ovoj zemlji sada beskrajno bolje nego prije 15 godina. Ova nova Vlada pokušava da pripiše zasluge za sve što je bolje i za sve greške okrivljuje prethodnu Vladu, ali u stvarnosti ova Vlada zapravo ništa nije uradila. Ne može ništa da uradi jer nema potrebnu supervećinu za usvajanje zakona, sve što može da uradi je da okrivljuje i da u isto vrijeme preuzme zasluge za ono što su drugi uradili tokom prethodnih godina, a što je dobro.
Ova sadašnja vlada je izgubila Montenegro Airlines, izgubila je Aman Resort i u opasnosti je da izgubi druge. Crna Gora se više ne pojavljuje u Vogue magazinu ili Harpersu ili New York Timesu ili Sunday Timesu, više se ne promoviše na tržištu kao destinacija za odmor. Ova vlada nije dovela niti jednog međunarodnog vrhunskog investitora ovdje za 12 mjeseci koliko je na dužnosti.
Pa ipak, svi pozitivni pomaci ovdje u posljednjih četvrt vijeka desili su se kada je vlada udruženih progresivnih partija bila na vlasti pod vođstvom Mila Đukanovića, bilo kao predsjednika ili premijera. Sjećam se da sam došao u Crnu Goru kada je „jugoslovenska vojska“ blokirala granicu sa Hrvatskom, a republička policija me je ljubazno pustila.
Skoro 30 godina sam dolazio i odlazio iz Crne Gore, ovdje sam neprekidno posljednjih pet i po godina, a nikad, baš nikad nijesam znao da je ova zemlja toliko podijeljena – ne brojčano, već sentimentalno. Znam da je ogromna većina ljudi ovdje ljubazna i lojalna svojoj državi, ali ostali glasovi, oni koji još mrze ideju nezavisne, slobodnomisleće Crne Gore stalno sve glasnije vrište i ubjeđuju one koji su na toj političkoj osi da im se pridruže , što su mnogi uradili 30. avgusta 2020.
