Januara 2020. u kolumni Fa(l)šizmi, koju sam pisala za beogradski nedjeljnik Novi magazin, napisala sam da je u sve komplikovanijoj političkoj priči, i u Srbiji i u Crnoj Gori, jedina izvjesnost manipulacija kolektivnim emocijama i strahovima, da je duh iz boce pušten, kao i da pitanje mogućnosti da se, kao što to već imamo u iskustvu, fabrikovanje mitova i događaja otme kontroli ostaje - uznemiravajuće otvoreno. Dok čekamo, pisala sam tada, ,,da se duh vrati u bocu iz koje je, poput provociranog hemijskog eksperimenta, šišteći i pod pritiskom izašao, nadajmo se da se svi zajedno nećemo probuditi u prošlom vremenu, i nekom novom ciklusu prekrajanja granica i ratnih igara“. U međuvremenu smo, nažalost, shvatili da je ova nada bila više nego krhka a bojazan više nego opravdana.
Avgusta 2022. u Herceg Novom je osvanuo veliki ulični natpis ,,Ponositu srpsku Boku, danas sunce sreće grije, dobro došo međ’ Novljane, Sveti oče Porfirije“. Nekako ispod radara većine medija u Srbiji i Crnoj Gori provlačila se informacija, nastala kao posljedica praćenja niza komunikacija koje su dešifrovale Europol i partnerske službe, koja upućuje na veze Srpske pravoslavne crkve sa pripadnicima kriminalnih klanova i nabavku ,,kalašnjikova“ uoči parlamentarnih izbora u Crnoj Gori 30. avgusta 2020. godine…
U Beogradu je otkazan Europride 2022, uz objašnjenje da bi ,,pojedine ekstremističke grupe mogle da zloupotrijebe događaj“, kao i da ,,uzimajući u obzir trenutnu političku situaciju u regionu i svakodnevne tenzije koje su prisutne, a vodeći računa o javnom redu i miru i bezbjednosti svih građana (…), Vlada Srbije smatra da u ovom trenutku ne postoje uslovi za bezbjedno održavanje manifestacije…“ Najzad, 28. avgusta 2022. litije su se, uz par ,,probnih“ pokušaja ovog mjeseca, ..vratile“ u Beograd i neke druge gradove u Srbiji. Tako se, pod pritiskom visokog intenziteta, polako zatvara krug ili, preciznije, jedan od krugova projektovanog ,,srpskog sveta“ koji, opet ne slučajno, ima izrazite kompatibilnosti sa onim drugim, ambicioznije zamišljenim - ruskim.
Oružje se, u istoj slici sa Crkvom, dakle u zloslutnom i protivprirodnom spoju sa onim što bi Crkva trebalo da predstavlja, u Crnoj Gori moglo vidjeti i ranih devedesetih, onda kada je na teritoriji tadašnje Jugoslavije bijesnila ideja jedinstvene Srbije, u svim svojim razornim manifestacijama. Naime, oni koji se tih godina dobro sjećaju tvrde da su iz manastira Svetog Petra Cetinjskog virile puščane cijevi i da je to bila i ostala nezaboravljena slika. I u Crnoj Gori i u Srbiji, čak i najskeptičnijima i najsuzdržanijima u tumačenju ,,dnevnih političkih tema“, možda je upravo postalo jasno da ideologija ovog, ne više samo simulakruma, ali i još uvijek ne sasvim manifestovanog, političkog inženjeringa ima svoje sasvim jasne koordinate: Crna Gora i Srbija moraju opet postati jedna država a garant ovom jedinstvu je njihova zajednička (Srpska pravoslavna) crkva… Kolektivna hemija u obje (prema ,,projektu“ samo trenutno odvojene) države počiva na prisilnom senzibilitetu i svojevrsnoj masovnoj hipnozi kojom se od svih drugih i svih različitih, ako treba čak i oružjem, brane porodica, tradicionalne vrijednosti i nekadašnji san o jedinstvenoj Srbiji…
Građani obje države bi se, međutim, morali zapitati otkud opet taj spoj između crkve i sile, crkve i oružja, kada je jedan od osnovnih postulata hrišćanstva - ljubav prema bližnjem, što ne znači nužno i prema identičnom, a vjera u Boga nužno podrazumijeva ljubav prema bližnjima, prije svega jer su svi ljudi stvoreni prema njegovom obličju. Kako je onda moguće da se ti isti, bližnji, ne vide? Da li je zaista prirodno da Crkvu i branitelje tradicionalnih vrijednosti ne zanimaju porodice satrvene i rasturene zbog siromaštva i gladi, dugotrajno tabloidno i rijaliti razluđivanje građana koje je uništilo sve ono što nazivamo vrijednostima, huškanje na mržnju i nove ratove, romantičarske idealizacije minulih prolivanja krvi za ,,svete teritorije“, kriminal, korupcija i nasilje u svim poznatim oblicima, ubistva i samoubistva kojih je sve više? Da li je zaista prirodno i hrišćanski njegovati licemerje, periodično zataškavati jeziva krivična djela poput pedofilije, biti ravnodušan na utrnulo milosrđe, na srebroljublje, na pričešćivanje nepokajanih ratnih zločinaca, na odlikovanja amoralnih ktitora, na jeres etnofiletizma, na vozne parkove i inverziju zavjeta neposjedovanja i siromaštva? Gdje je, u međuvremenu, nestala poslanica u kojoj se kaže: ,,Ako ljubavi nemam ništa sam“, gdje parabola o trunu i balvanu u svom i tuđem oku i gdje je nestalo ono ,,poznaćete ih po plodovima njihovim“? Gdje je, najzad, nestalo razlikovanje dobra od zla?
U ,,srpskom“, jednako kao i u ,,ruskom svetu“ postalo je nekako uobičajeno da se ljubav utjeruje silom. U prirodu i posljedice ovog političko-emocionalnog stila mučno se uvjeravamo proteklih mjeseci u Ukrajini. ,,Možemo“, pisao je Kami, ,,djelovati u vremenu u kojem smo, među ljudima koji nas okružuju. Nećemo znati ništa ne budemo li saznali imamo li prava da ubijemo onog drugog pred sobom ili da pristanemo da ga ubiju“. Nećemo, zaista, saznati ništa sve dok ne budemo shvatili da je najveća svetinja život onog ,,drugog“, bližnjeg, bez obzira koliko bio različit od nas.
Najzad, ljubav i prisila, prema toliko puta potvrđenoj arhetipskoj matrici, nikada nijesu i nikada neće moći zajedno.
