Zamislimo strašnu stvar: da Crnogorci opet postanu katolici? Ima li od toga išta strašnije? Ima, kako nema. Mnogo je strašnije prihvatiti rezon naroda koji to smatra crnim bez bijela. Crnogorci imaju jasnu svijest o svojim i katoličkim i pravoslavnim korijenima, ali pod uticajem crne propagande iz Srbije, samo što se ne stide svoje katoličke prošlosti, najradije je ne pominjući.
Znaju li prosječni Crnogorci, dakle današnji aktuelni glasači na svim izborima od lokalnih do državnih, da su Crnogorci vjekovima znali da prelaze iz svoga davno utemeljenog katoličanstva u pravoslavlje, a da ni kap krvi tim povodom nije bila prolivena. Oni koji su ostajali katolici bili su opet sa novoproizvedenim pravoslavcima dobri komšije i prijatelji. Pitanje je da li igdje na planeti može biti zabilježeno slično nasljeđe? Sjetimo se koliko tragedija su u svijetu proizvodili vjerski ratovi?
Tim povodom se sjetih kako u susjednoj državi možeš postati akademik, a da pri tom zaista premalo znaš, čak i iz domena vlastite struke. Tako akademik i politikolog religije na beogradskom Fakultetu političkih nauka dr Miroljub Jevtić, u emisiji „Srpski svet“, tvrdi da Crnogorci moraju biti Srbi i pravoslavci, jer ih u protivnom neće biti. Dakle, ni u kom slučaju ne mogu biti Crnogorci. Kaže još ako postanu katolici, onda su Hrvati, pa ih i po tom osnovu opet neće biti.
Kakva egzemplarna goveđa pamet? Kad bi samo toliko znao da postoje u Crnoj Gori katolici koji se nacionalno osjećaju i pišu Crnogorcima, sve bi mu teorije pale u vodu. Crnogorci se mogu osjećati i katolicima i pravoslavcima, pa opet ostati Crnogorci.
Ajde još da iz Jevtićeve antologije gluposti navedem krucijalni stav: „Sveti Sava je vododjelnica, a otac pravoslavnih Crnogoraca je Sveti Sava“. Bravo Jevtiću, no Njegoš, koji je u pravom smislu riječi duhovni otac Crnogoraca, nikad toga Svetog Savu nije pomenuo. Ni u svojim književnim djelima, ni mnogobrojnim pismima, ni u vlastitoj bilježnici, a i ni u ikakvom razgovoru kojeg je usmeno vodio, a kasnije, ili istog trenutka, taj razgovor bivao zabilježen. A kad dodamo „naučnikovu“ tezu da „u mjeri u kojoj Crnogorci nastave da budu religiozni, u toj mjeri će biti svetosavci“ – Jevtić, najveći srpski stručnjak za sociologiju religije, bjelodano pokazuje do kolikog i kakvog dna je potonula današnja srpska nauka, da ne kažemo srpsko fašizirano društvo u cjelini. Čak da i Crnogorci, po Jevtićevoj nauci postanu svetosavci, dakle sekta, ne bi više moglo biti govora o Hristovoj crkvi.
Razmotrimo Jevtićevu krucijalnu misao: „Crnogorci su jedino Crnogorci ako su pravoslavci i Srbi ili ih neće biti“. Ostavimo po strani Jevtićevu pismenost, u najmanju ruku nedostatak osjećanja za racionalni stil: Crnogorci su jedino Crnogorci ako su Srbi? Pa zaključimo do kojih granica doseže mračna propaganda koju, najmanje jedno stoljeće uzgaja velikosrpska inteligencija, nemilosrdno trujući svoj zaista nedužni narod, pa zaključimo koliko je lucidni Pavle Apolonovič Rovinski bio u pravu kada je, u vrijeme svoje posjete Srbiji, i još u devetnaestom vijeku, šokiran zaključio kako je tamošnji narod iznad nivoa svoje inteligencije.
Da nešto slično Rovinskom i danas osjećaju, istina rijetki osviješćeni srpski intelektualci, uvjerila me je cijenjena Latinka Perović, koja je na moje pitanje kako gleda na mogućnost državnog razlaza Srbije i Crne Gore na skorom referendumu odgovorila ovako: „Moj gospodine, Srbija je bez Crne Gore crna rupa“. Nema ni malo sumnje da gospođa Perović i danas ne bi potvrdila svoju konstataciju, izrečenu uoči crnogorskog referenduma za nezavisnost 21. maja 2006. godine.
Na čemu to gospođa Perović zasniva svoju konstataciju, na kojim mogućim argumentima, koje, opet, dobar dio Crnogoraca ne umije da vidi? Samo Crna Gora, znatno više od svih oblasti bivše Jugoslavije, sigurno baštini istinski suživot, vjersku i drugu toleranciju, skladni spoj različitih kultura od starog Rima do Vizantije. U samoj Boki, u kojoj je smješteno 40 odsto svih crnogorskih spomeničkih vrijednosti, a od toga 95 odsto katoličkih, lako se uvjeriti da Crna Gora svojom ukupnom kulturnom baštinom, pa i savremenošću, podjednako pripada i takozvanom Istoku i takozvanom Zapadu, pa da je njeno usmjerenje prema Zapadu logično i prirodno.
No, uprkos gornjim konstatacijama, Crna Gora se, u proteklim jugoslovenskim ratovima, nekoliko puta smrtno ogriješila o vlastitu tradiciju suživota, i svoga prokušanog običaja da nikada nevoljnike koji su pobjegli od rata ne vraća natrag u tek napuštenu klanicu. Dogodilo se to, naravno na zahtjev Srbije, deportacijom Muslimana izbjeglih iz bosanskog rata, a najviše zbog toga što smo htjeli da imponujemo „braći“ Srbima i pokažemo da smo ih u zlu dostojni.
