Duodrama „U Edenu, na Istoku“, Borislava Pekića, premijerno je izvedena sinoć u šavničkom Centru za kulturu, sport i medije i, kako navode iz te ustanove, pokazala da ovaj scenski projekat, pored univerzalne – višeznačne estetike, nudi i producentske pouke o tome da male forme sa tekstom poznatog pisca otvaraju veliku priču.
Iz Šavnika je, kako napominju, poslata jasna poruka – da je ovo univerzalno i svevremeno dramsko djelo, scenski odličnoiščitano, u dramatizaciji i rediteljskoj postavci Mila Vučinića, kome je ovo praktični dio master rada na odsjeku za pozorišnu režiju Fakulteta dramskih umjetnosti, pod mentorstvom prof. Radmile Vojvodić.
Precizna i jasna rediteljska koncepcija i izvanredna glumačka interpretacija u kamernom prostoru iskristalisala je jasnu viziju o postproducentskoj referentnosti i životu na scenama ne samo u Crnoj Gori. Ovo djelo to zaslužuje ne samo estetikom, već i porukom da se afirmiše stvaralaštvo zaboravljenih književnih velikana sa ovih prostora, kakav je stvaralački opus Pekića.
To potvrđuju prvi utisci autorskog i stvaralačkog tima i publike, među kojima su bili i predstavnici institucija koje su podržale ovaj projekat: Ministarstva kulture i medija Crne Gore, Fakulteta dramskih umjetnostiali i Crnogorskog narodnog pozorišta.
Vučinić: Epski težak proces
Reditelj Milo Vučinić sumirajući prve utiske kazao je da je proces bio izuzetno zahtjevan, jer je imao brojna istraživanja ali i jasno definisane okvire, kojima su se rukovodili tokom rada.
„Proces je bio epski težak jer nije bilo ni malo lako ući uhermetiku Pekićevog teksta. Genijalnost njegovog rukopisa koji obiluje, prije svega, alegorijama, ponudila nam je nadu i ljepotu, koju ćemo zajedno sa publikom osjetiti u punom zenitu kroz postprodukciju. Ono što smo napravili je referentno u smislu da može da se kandiduje za neka možda dalja tumačenja jer je ipak riječ o praizvedbi ovog teksta na crnogorskom prostoru. Kada je riječ uopšte o čitanju ovog teksta, moram istaći da je ono počivalo na neradikalizaciji i neinvaazivnosti. To je bio zapravo pristup koji sa jedne strane negdje odlazi od pisca, ali i te kako ostaje u njegovoj ideji“, pojasnio je Vučinić.
On cijeni da je duodrama kao žanr u biti glumački projekat, ali je u svom konceptu krenuo od toga da se, pored te činjenice, mora voditi čvrstom, i iskusnom rukom, u čemu mu je pomogla njegova mentorka Radmila Vojvodić, poznata rediteljka.
„Gađali smo srž narativa, tu neku otrgnutost, upućenost, opsesiju, odnosno te neke slojeve stanja svijesti i ponašenja progonitelja i progonjenog, koje su se tokom procesa „ljuštili“ pred nama. Na kraju je samo ostalo da se ozida ta igra. To, zaista ne bismo uspjeli bez ogromne pomoći moje mentorke magistarskog rada, profesorice Radmile Vojvodić, kazao je reditelj Vučinić, koji je specifičnim i estetizovanim izarazom otkrio svu ljepotu Pekićevog rukopisa.
Ivanić: Poezija o životu, slobodi, demokratiji
U tome su mu, pored mentorke Vojvodić, u mnogome pomogli iskusni glumci Dejan Ivanić i Stefan Vuković, čiji je habitus estetski poentirao rediteljske rezove o Pekićevim junacima, njihovim karakterima i situacijama.
Glumac Stefan Vuković istakao je da im je najteže bilo što su morali proći tu klasičnu ludnicu vremena u kojoj je Pekić pisao ovaj komad i premjestiti je u ludnicu koja i danas hara na ovim i svim prostorima u svijetu.
„Ovo djelo pokazuje da je Pekić jedan od najvećih pisaca bivše Jugoslavije, ako ne i Balkana. Bilo je teško, ali prezanimljivo kopati po tom tekstu, po tim mislima koje su na papir genijalno umetnute. Dok smo to raščivijali, prošli smo kroz teško ali dragocjeno vrijeme tumačenja teksta, jednog takvo genijalnog poimanja realnosti života, koji korespondira na svim podnebljima i, u svim vreemenima“, zaključio je Vuković.
Njegov kolega Dejan Ivanić ističe da je još kao student imao želju da igra ovaj tekst Pekića, ali da mu je tek danas, nakon rada na ovoj drami, jasno da to zahtijeva bogato glumačko iskustva.
„Drago mi je što to nijesam u mladosti odradio, jer Pekić je nešto posebno. Sve što je taj pisac napisao je jedna velika poezija. Poezija o životu, slobodi, demokratiji... I pored našeg glumačkog iskustva, bilo nam je ovu praizvedbu jako teško napraviti i Pekića pokazati razumljivim. Tajna cijelog procesa leži upravo u našoj namjeri da ga napravimo danas razumljivim jer je i te kako aktuelan. Paranoja je svuda oko nas i uvijek će postojati ovdje i svuda na svijetu“, cijeni Ivanić.
Vojvodić: Nešto ozbiljno se zbiva na našu radost
Za profesoricu Radmilu Vojvodić, inscenacija ove Pekićeve drame je svježe pozorišno iskustvo jednog mladog čovjeka koji je se zaista hrabro uhvatio ukoštac, jer je rad na ovom tekstu nužno podrazumijevao veliko istraživanje, učenje, što je na kraju rezultiralo novim, svježim i aktuelnim čitanjem ovog djela.
„Cijenim da smo dobili jednu jako dobru predstavu, ili što bi Jan Kot rekao: „Dobri komadi su dobri u svim vremenima“. Mi imamo evo na jednom master radu, još uvijek školskom, dokaz da je ovo čitanje zaista uzbudljivo, aktuelno i da komunicira sa publikom, sa temom i sa vremenom. Tu priču gonjenog i progoniteljaživimo od kada je svijeta i vijeka i zaista je proradila u jednom aktuelnom društvenom kontekstu“, cijeni Vojvodić, koja iza sebe ima bogato rediteljsko i pedagoško iskustvo.
Za nju je posebno uzbudljiva činjenica da se ova premijera izvodila u Šavniku, u blizini Pekićeve kuće.
„Publika ovdje nema često priliku da prisustvuje pozorišnim zbivanjima. To uzbuđenje među publikom i nas koji smo svjedočili cijelom radu, govori o tome koliko je nužno da kulturnu (pozorišnu) produkciju ojačamo u svim sredinama, jer nema malih i velikih gradova... Ima kulturnih i nekulturnih sredina! A, velike sredine takođe, mogu biti, nažalost, nekulturne. Bilo je izuzetno uzbudljivo i baš mi je drago zbog međuinstitucionalne saradnje. Očigledno je da kreativne industrije i habovi rade svoj posao i da se nešto ozbiljno zbiva na našu radost“, ocijenila je profesorka Vojvodić.
Sarap: Šavnik kao Menhetn u Njujorku
Zadovoljstvo zbog uspostavljene saradnje sa šavničkim Centrom za kulturu, nijesu krili ni dr Marija Sarap, direktorka Direkotorata za kreativne industrije u Ministarstvu kulture i medija i dr Edin Jašarević, dekan Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja.
„Premijera predstave „U Edenu, na Istoku“ pokazala je da je Šavnik kao Menhetn u Njujorku jer se predstavio kao jedan mikroskosmos, po čijem uzoru bi trebalo razmišljati da se u svakom gradu Crne Gore otvori po jedan kreativni centar - hab, kao mjesto okupljanja, mjesto susreta i rada umjetnika ove forme, kakva je ova duodrama. Upriličena je jedna koegzistenta dramska igra, koja svojim znakom ukazuje na postojanje i takvih ljudi koji se na ovakav način i, u ovakvim prilikama, bave umjetnošću, a koja je suštinski hrana svakom stvaraocu, bez obzira u kom projektu učestvuje i na koji način“, kazala je ona.
Centar za kulturu Šavnik i Opština Šavnik, buđenjem Kreativnog haba „Kuća Pekića“ u ovoj godini opravdali su, kaže, povjerenje, samim tim što je kroz međuinstitucionalnu saradnju sve odrađeno kao pravi prijatelji, isključivo zbog kreativnost u kulturi, zbog pisaca i zbog svega onog što je inertekstualnosti univerzalnost umjetnosti kao posebnog univerzuma koji spaja ljude.
Jašarević: Velika priča sa velikim piscem
Dekan FDU na Cetinju, dr Edin Jašarević je ocijenio da Šavnik ima ne samo prirodni resurs, već kreativni centar koji je u praizvedbom Pekićeve drame „U Edenu, na Istoku“ i drugim sadržajima, valorizovao ono zbog čega je i osnovan.
„Večeras smo vidjeli tu vrstu produkcije koja otvara veliku priču, sa velikim piscem. Cijenimo da ne treba stremiti mega projektima, već tzv. malim formama koje imaju visoku estetiku. To nam je potvrdila i ova predstava“, poručio je dr Jašarević.
