Bilo je to u ljeto 1968. Ruske trupe ušle u Prag. Svi smo s mora otišli u Titograd, u djedovsku kuću. Tamo smo najsigurniji. Kasnije, nekako u zimu te školske godine jedna je fotografija obišla svijet. Praški student Jan Palah zapalio se u znak protesta na glavnom trgu prijestolnice. Fotografija je bila stravična, pokazivala je plamteću buktinju tijela koje prkoseći vjetru gori kao zaobljena, vijoreća zastava. Tijelo je već bilo bespomoćno. Je li moguće da se čovjek tako povija, bezglasno, tiho, gori i nestaje.
Skoro svake godine sjetim se te slike, kao što se svake godine pitam isto:
Prvo, zašto nitko nije ugasio gorećeg Jana, zašto mu nitko nije pomogao? Jesu li sadistički uživali da Jan gori, njegovi sunarodnjaci, shvaćajući da je on učinio što NITKO drugi nije imao hrabrosti, pa u nekom smislu s Palahom gori čitava Čehoslovačka. I s njim se, s njegovom plamtećom srdžbom iskupljuje čitava njegova domovina. I, jesu li mu htjeli uopće pomoći, ili su ga, prinijeli kao žrtvu, da bi historija antisovjetske pobune bila patetičnija?
Drugo: neka mi oproste sve žrtve ratova i sve žrtve drugolikosti na ovoj analogiji, ali ZAŠTO se nije spalio ni jedan praški student u proljeće `39. kad su hitlerovski tenkovi zgazili češku zemlju i Nijemci okupirali najprije Sudet pa potom i ostatak Češke?
Zašto su ti ondašnji praški studenti, budući očevi Janova Palahovih, zasipali nacističke tenkove cvijećem, o čemu tako jasno svjedoče dokumentarni filmovi iz toga vremena?
Gdje je češko domoljublje bilo tada, kad cijeli je svijet znao što ga čeka od fašističkoga terora?
I uostalom zašto bi mizorustvo bilo jače od mizonjemstva, odnosno mizokomunizam od mizonacizma?
I kakva je to nastrana logika, kad svi dobro znamo da su te iste baćuške odbile nacističke vragove i time bar donekle odgodile njihovo divljanje u ostalom dijelu Evrope.
Nota bene, neka ne bude zaboravljeno, Prag već tada sprema svoj Geto, tek nešto manje čuven od varšavskoga. Gdje su sada te kafkijanske trezvenosti, ta proročka usta da uspu Dies irae na početak definitivne apokalipse, koja će se upaliti koju godinu prije s fingiranim potpaljivanjem Rajhstaga?
I, oprostite na usporedbi, je li Palahova plamteća buktinja samo zakašnjeli eho te starije buktinje?
Upravo smo sada vremenski udaljeni od Palahove žrtve koliko je on bio od paljenja Rajhstaga. Koliko je vatri prošlo od onda tvornicom povijesti, ili ako vam je lakše, klaonicom antipovijesti? Nitko to ne može izbrojati, čak ni mi koji smo vrlo kompetentni, u zadnjih tridesetak godina u paljenju bratskih vatri, satiranju čitavih prostora do sagorijevanja, do iščeznuća. Ipak se nijedan našijenac nije zapalio što je neki drugijenac masakrirao njegova druga ili sestru, ili mu sravnio dom u zgarište. To ne znači da nije imao časti, nego da je u ratu SVIH PROTIV SVIH, kakav je bio zadnji jugoslavenski, teško bilo detektirati krvnika i žrtvu. Oboje su imali i ono drugo, janusovsko lice. I, zašto nijedan krvnik nije imao TOLIKO ČASTI da se javno spali, shvativši da je počinio krimen veći nego što je zabilježeno u historiji zvjerstava?
STRADANJA MLADOSTI
Pred očima su mi često stradalničke sudbine mojih srednjoškolskih učenika za vrijeme rata u Hrvatskoj. Uz nekoliko prognanika iz Bosne najbrojniji su bili Vukovarci. Jedan od njih se jednog prijepodneva iskrao s nastave da zajedno s majkom sahrani ono što mu je ostalo od oca. Nikome to nije bio povjerio. Tek kasnije smo saznali od njegova školskog kolege. Bio je iznimno talentiran za pisanje. Patio je kao većina prognanih i izbjeglih za svojim gradom. Kad mi je jedan njegov kolega i sugrađanin poklonio vučedolsku golubicu, kopiju originalnog simbola Vukovara, donio mi je Tomislav K. uoči te Nove godine nježnu srebrnu pticu, koja se stavlja kao ukras na bor. Ta me gesta duboko potresla. I sada je držim okačenu o zrcalo. Podsjeća me na stradanja mladosti, njihovo izgnanstvo, i u nekom smislu, istinsko apatridstvo. Moram li reći da su neki od njih stradali od droge?
Prolazila sam s njima zahtjevne programe suvremene književnosti. Kroz literarne tekstove najprije smo nalazili snage za razumijevanje aktualne tragedije.
Svuda su se vijorile križarske ideje o domovini i vjeri, tlu i krvi, u ime nakazne ideje nacije, u ime koje, koliko historija bilježi, još ništa dobro nije učinjeno čovjeku i čovještvu. Treba li zaboraviti i zagrebačko cvijeće 1941., udar susjeda na susjeda, nož, čekić, krv, jame? I nova njihova ciklična ponavljanja…
Ali, naši suvremenici, ili preciznije rečeno, naši zapadni saveznici, tako su lako detektirali krvnike u Slobi i Sadamu, u srpstvu i islamu, kao da su svi Srbi i svi Iračani eo ipso krivci tek time sto su Srbi ili Iračani? Zar se nitko to nije upitao na zapadnoj strani osim Petera Handkea, zar nitko nije postavio to tako jednostavno a opet krucijalno pitanje? Zar je toliko kolektivno pomračenje i sada na početku treće dekade trećega milenija ili, ako se uzme i pretkršćanska povijest, nakon deset tisuća godina pismenosti i mišljenja? Zar nikoga zbog toga bio on dimnjičar ili slobodni zidar, nije sram? I zar nitko nema petlje, osim fundamentalista i terorista da tom istom Zapadu, pokažu makar simboličku lekciju iz svjetskog poretka i univerzalne pravde koju oni tako razdarušno dijele kad je u pitanju koža ostatka čovječanstva.
Ili, drugačije kazano, zar dvije velike njujorške buktinje što gore nisu bila krvava lekcija iz svjetskoporetkaškog nihilizma u kojem ne postoji nitko drugi nego vlastiti građani i njihovo sveto pravo na policijski pendrek.
SKUPO ISKUSTVO
Više ne gore na sreću svih nas vatre krematorija, u kojima se spaljuju inovjerci i njihovi potomci. Ipak, svemu sramnom pamćenju usprkos, nisu još srušeni svi logori, nego naprotiv, podignuti mnogi, takoreći u našem dvorištu. U njima su mučeni nevini ljudi, ni krivi ni dužni, samo zato što im prezimena ne završavaju na ić ili baš ako završavaju tako. Oni koji su ih preživjeli iako suludi, mudriji su od većine nas. Imaju ono rijetko skupo iskustvo u kojem naš primozak više nego razum kazuje da se zaista ne vrijedi osvrtati na fanatike što su vam u stanju prosuti tintaru samo zato što ste upotrijebili jednu krivo naglašenu riječ. I dok pripaljuju krlju u suton, prisjećajući se logorskih vatri što su obasjavale lica krvnika, slute da možda svanut će neki dan u kojem osim zapadnog i sutonskog požara neće biti nikakvih drugih sramnih, ponižavajućih vatri u kojima bi netko izgarao zbog svojih uvjerenja.
Veliki hrvatski pjesnik kraja Ottocenta, sjajni Silvije Strahimir Kranjčević proročanski pjeva u svom gotovo starozavjetnom Mojsiju:
“I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Ti mrijeti ćeš kad u ideale svoje
Počneš sumnjati”
Svaki bi se janpalahovski protest mogao podvesti pod ovu summu poeticu. I svaki bi zapaljeni prosvjednik bio on židovski ili islamski fundamentalist ili samo sumašedši pjesnik trebao znati, da čovjek gori idući Potonjemu, baš tada kad počinje sumnjati, makar i u ideale. Kad ne bi bilo isto tako lude nade pjesnika da
Jednoga će dana crveni vjetar planuti, jednoga dana ...
kako je to nesebično snivao mladi Krleža i sam ponesen masarikovskim zanosima i republikama. Ali i kad plane taj vjetar, ako ikada plane, on više ne bi smio biti uzaludna revolucija za kojom ostaje čisti ugljik. Kemičari će mi sad reći da je i dijamant ugljik u čistome stanju, ali što će dijamant osim za nož koji cijepa potrošenu svilu naših snova. I obećanje da nećemo više nikad paliti oganj na oganj, plamen na plamen. Ili, kako kaže jedan moj stih, mi samo smo, pepeo snova...
Koliko smo naučili lekcija iz povijesti i pojmili njihovu refleksiju na aktualna stanja? Da li retrogradne ideologije prizivaju nova stradanja svega što je čovječno ili pak upućuju na animalnu prirodu ljudskog? Naprotiv, griješimo kad to kažemo, jer nijedna životinja ne satire vlastitu vrstu. Ne saberemo li se na vrijeme, nećemo opstati ni mi ni naša navodna civilizacija.
