Interesantno, Crna Gora u 21. vijeku proživljava sudbinu ranonovovjekovnih domoradačkih plemena, kad su kolonizatori sklapali ugovore s poglavicama kojima su, u zamjenu za skupocjenu slonovaču, zlato, zemlju i druga rudna bogatstva, davali obične đinđuve i druge trice i kučine, uz obavezni alkohol kojim bi prevarena ugovorna strana „proslavaljala“, danas znamo, slabo dogovoreni posao.
Međutim, ukoliko bi kolonizator naišao na poglavicu koji je vodio računa o interesima svog plemena, našao bi način da ga ukloni, a na njegovo mjesto bi instalirao nekoga koji će voditi računa samo o interesima kolonizatora.
Tako je i Crna Gora dobila svoju 43. vladu sa zadatkom da vodi računa o tuđim interesima, a ne o interesima onih u čije ime pregovaraju.
Njen prvi zadatak je da bez primjedbi i bez uslova potpiše unaprijed pripremljen ugovor, napisan u interesu druge ugovorne strane, a u kojem crnogorska strana nema pravo da promijeni ni zapetu, a kamoli nešto više, zbog čega je ugovor i čuvan kao tajna od javnosti, iako se radi o državnim interesima od najvećeg društvenog značaja.
Boris Marinović
To nije čak ni vazalni ugovor, budući da su ugovori između vazala i gospodara propisivali uzajamna prava i obaveze, pa se tako i gospodar obavezivao da svom vazalu da određene zemljišne pośede, fizičku zaštitu, zaštitu na sudu i slično, dok je vazal bio u obavezi da bude podređen i poslušan svom gospodaru.
Međutim, u ovom „temeljnom“ ugovoru, dominantna ugovorna strana – koja je i sačinila ugovor – država Srbija i njena crkva, dobili su sva prava i imovinu druge podređene strane – Crne Gore, a zauzvrat, Crna Gora nije dobila ništa. Možda je premijerov brat dobio novu kliniku u Beogradu, što bi bila najskuplje plaćena klinika u istoriji Crne Gore, plaćena gubitkom svih crnogorskih vjerskih i kulturnih spomenika kulture.
Međutim, ugovor, da bi bio punovažan, mora da predstavlja slobodno izraženu volju dvije ugovorne strane, a ukoliko je jedna strana ucijenjena, potkupljena ili joj je uperen pištolj u čelo, to ne može biti slobodno izražena volja, zbog čega se takav ugovor mora poništiti.
Možda je ipak samo u pitanju nedovoljno iskustvo i nezrelost premijera i njegovih ministara – Crna Gora će na teži način naučiti da „ko sa đecom spava pop*** ustaje – ali i u tom slučaju zakon propisuje da je ništav ugovor kada neko, koristeći se stanjem nužde, teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti.
Kod „temeljnog ugovora“ postoji očigledna nesrazmjera, jer Crna Gora daje sve svoje sakralne objekte crkvi suśedne države, a zauzvrat ne dobija ništa osim poniženja i asimilacije.
S ovim ugovorom se mijenja i karakter države, jer Crna Gora dobija, umjesto građanske, klerikalnu državu, umjesto prosvjete – vjeronauku, umjesto svjetovnog prava – „pravoslavno crkveno pravo“, kako je navedeno u preambuli ugovora, što sve predstavlja protivustavnu transformaciju državnog uređenja i njenog pravnog poretka.
Insistiranje Srbije i njene crkve na preambuli, i odbijanje da potpiše „temeljni“ ugovor u slučaju bilo kakve izmjene (čime demantuju one koji relativizuju njen značaj), prisutno je iz veoma racionalnih pravnih razloga.
Naime, falsifikovanjem istorijskih činjenica iz preambule ugovora, želi se prinuditi Crna Gora da prizna SPC kontinuitet od 1219–1220. godine, pa i dalje „od apostolskih vremena“ (dok joj je u Srbiji priznat kontinuitet od 1836 g. i 1929 g.) isključivo iz razloga što bi joj ova odredba omogućila da u redovnom sudskom postupku, po osnovu održaja, stekne pravo vlasništva nad svim vjerskim i kulturnim dobrima Crne Gore.
Naime, kad vlasnik imovine priznaje držaocu savjesnu i zakonitu državinu korisniku te imovine, dovoljan je protok roka od 10, odnosno 20 godina (zavisno da li postoji savjesnost i zakonitost ili samo savjesnost) da bi savjesni držalac postao novi vlasnik te imovine.
Međutim, nasuprot ovim istorijskim falsifikatima, činjenice govore suprotno. Ustav Kraljevine Crne Gore iz 1905. godine svjedoči da pravni kontinuitet ima autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, i taj kontinuitet je trajao sve do 1920, kad je CPC nezakonito pripojena SPC (glasalo samo 2 člana Sinoda CPC, od 7, što govori da nije bilo ni kvoruma za odlučivajne), uz primjenu sile i prijetnje, iz čega je jasno da SPC nije savjesni i zakoniti držalac kulturnih dobara Crne Gore, da bi po tom osnovu mogla steći pravo svojine održajem, a što se pokušava ovim ugovorom.
Osim navedenog, pravno je nemoguće dati nekome retroaktivno „kontinuitet pravnog subjektiviteta“ (navedenog u preambuli i čl. 2) kad sva zakonodavstva svijeta (pa i Crne Gore) propisuju da se pravni subjektivitet stiče, kod pravnih lica momentom registracije, a kod fizičkih lica – rođenjem (samo kod začetog, a nerođenog đeteta se dozvoljava da dijete ostvaruje prava od trenutka začeća, ako bude rođeno živo-nosciturus), a što je opšteprihvaćena tekovina rimskog prava još iz vremena prije Hrista.
Dakle, priznanje pravnog subjektiviteta pravnom licu prije registracije, ili fizičkom licu prije rođenja (odn. začeća), danas se ne bi moglo podmetnuti ni Indijancima, pa koliki god IQ imao kolonizator i njegov poslušni domorodac.
Znajući ovo, autori ovog ugovora rađenog u Srbiji, i za interese Srbije, opreza radi, dodaju i član 7 kojim se crnogorska država obavezuje, onako generalno, „da izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvo Mitropolije crnogorsko-primorske...“ koji kad se dovede u vezu s kontinuitetom iz preambule (i člana 2 ugovora), znači da Crkva Srbije može da traži upis prava vlasništva ne samo na pravoslavnom nasljeđu, već i na onom koji pripada ranohrišćanskom periodu, ali i na imovini koja pripada Katoličkoj crkvi a nije upisana na nju. Srbija i njena crkva će tako na osnovu ovoga ugovora ostvariti svoje imovinske pretenzije i na ono sakralno nasljeđe koje je prethodilo podjeli na pravoslavlje i katolicizam u 11. vijeku, pa će na red za „uknjižbu“ doći i Duklja, Doljani, Stari Bar, Ulcinj, Svač, Martinićka Gradina, Oblun, Đuteza i dr. Dio tog nasljeđa nalazi se na teritoriji koju nastanjuju isključivo Albanci, u opštinama Ulcinj i Tuzi.
Dakle, članom 7 ovog ugovora Vlada Crne Gore daje blanko dozvolu Crkvi Srbije da može da izvrši uknjižbu bilo koje nekretnine koja je u vlasništvu države Crne Gore, a za koju ova crkva misli da joj pripada.
Paradoksalno, ali najveći interes da se ovaj ugovor u ovakvom obliku ne potpiše, imaju upravo članovi Vlade koji su za ovo glasali, jer će teško moći da objasne nekom tužiocu da u njihovim radnjama nema zloupotrebe službenog položaja. Naime, podržali su ugovor kojim se na „časnu riječ“ i na neviđeno, bez valjanog pravnog osnova, ustupa drugome državna imovina koja im je povjerena, a pri tom je jasno da prośečno razuman čovjek nikad ne bi dao drugom licu blanko dozvolu za uknjižbu lične imovine.
