Ovo kapitalno djelo nastalo je na inicijativu i u organizaciji Ministarstva kulture, a uz podršku Ambasade Crne Gore u Vatikanu i tadašnjeg ambasadora Miodraga Vlahovića kao izraz želje da se naučnoj i široj javnosti predoči dio dokumentarnog blaga koje se čuva u arhivima Svete Stolice. Riječ je o dragocjenom zborniku dokumenata o Konkordatu Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice iz 1886. godine.
Važan dokument
Batrićević je podsjetio da je Crna Gora prva balkanska, slovenska i dominantno pravoslavna zemlja sa kojom je potpisan Konkordat. Prema njegovim riječima, ovaj dokument imao je nesumljiv značaj za status, kako vjernika, tako i katoličkog klera u Crnoj Gori.
"Prvo, to je omogućilo Crnoj Gori da izjednači državne granice sa granicama vjerskih zajednica koje funkcionišu na njenoj teritoriji. Kralj je dobio nominalno pravo da on može da aminuje odluku ko će da bude crkveni veledostojnik katoličke crkve na tlu Crne Gore. Rješenje je nađeno u ličnosti Šimuna Milinovića koji je bio dosta lojalan Crnoj Gori. Kada se donosi određeni sporazum svaka strana ima određenu mjeru pritiska. Knjaz Nikola je koristio mjeru pritiska da je, kad mu nije odgovaralo, odlagao potpisivanje sporazuma, ali da se to ne bi prenijelo na same katolike u Crnoj Gori on je, na primjer, poklanjao zemljište za izgradnju groblja za katolike. Ovaj dokument je služio i kao matrica za potpisivanje ostalih konkordata", kazao je Batrićević.
Burzanović je naglasio da su samim činom potpisivanja Konkordata stvoreni solidni uslovi za unapređenje položaja katolika u Crnoj Gori, za nesmetano djelovanje katoličke crkve, ali u isto vrijeme eleminisana je mogućnost da katolici u Crnoj Gori budu instrumentalizovani od stranih centara.
"U suštini, radilo se o mogućim instrumentalizacijama katolika u Crnoj Gori od strane Austrougarske. Situacija je bila delikatna utoliko što su se crnogorski katolici, da bi pokazali lojalnost novoj domovini, morali odreći Austrogarske materijalne pomoći i političke zaštite koju im je ona pružala tokom stoljeća dominacije Osmanskog carstva. Crnogorski katolici su se morali odreći te zaštite, a nije bilo izvjesno da će Crna Gora imati mogućnosti da im uzvrati na isti način. Ako gledamo šta se promijenilo u položaju katolika, oni su prihvaćeni kao lojalni građani Crne Gore. Konkordat je pružio solidnu osnovu za unapređenje položaja katolika i odnose Crne Gore sa Svetom Stolicom, ali oni nijesu bili idealni", kazao je Burzanović.
Podrška
Vlahović na početku pročitao tekst koji je objavljen u Pobjedi krajem novembra prošle godine. Tu je, između ostalog, istakao da se sa dr Johanom Iksom, koji je na čelu ,,Istorijskog arhiva Sekcije za odnose sa državama Državnog sekretarijata Svete Stolice“, što je zvanično ime te riznice dokumenata, upoznao na jednom prijemu, u decembru 2017. godine.
,,A Vi ste taj čuveni dr Iks! Baš sam htio da Vas potražim. Crna Gora je zainteresovana za dokumente iz Vašeg arhiva, sigurni smo da imate bar nešto i o našoj zemlji“, rekao sam mu tada. ,,Vrlo mi je drago da konačno upoznam crnogorskog ambasadora – Vi ste prvi kojeg srijećem – i biće mi drago da Vam pomognem, tome naš arhiv i služi“, odgovorio je tada ljubazno (i diplomatski sadržajno!) naš budući prijatelj. Naglasio bih večeras da je vrlo neprijatno čuti, kada ste 11 godina na određenoj adresi, da vam se kaže da ste prvi sa kojim se razgovara. Meni je to bilo krajnje neprijatno jer to pokazuje jednu krajnju zapuštenost i neorganizovanu diplomatiju. Tadašnje ministarstvo kulture, trenutno umrtvljeno, suspendovano ili izbrisano, je bilo odlučujuće u pomoći. Mi smo imali sjajnu komunikaciju", kazao je Vlahović.
Kako je rekao, neprihvatljivo je i za njega poražavajuće da povodom ovoga nije imao nikakvu podršku niti bilo kakav odgovor iz Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore u 2018, 2019. i 2020. godini.
"Nula komunikacija. Naš ambasador je sarađivao bez upliva i bez bilo kakve aktivnosti matičnog ministarstva. Drugi detalj je vezan za činjenicu da smo posle 11 godina promijenili mjesto naše ambasade. Imajući ovaj projekat u vidu uspio sam, sticajem okolnosti, da na ljepšem mjestu nađemo veći i bolji prostor. Tamo postoji za ovaj projekat predviđena prostorija koja trenutno nije u funkciji, prazna je. Ja sam kao ambasador sa CANU i ljudima koji su 2018. godine bili u Rimu dogovorio da se to stavi u funkciju. Ništa povodom toga nije urađeno od tada do danas od strane jedne od naše dvije akademije. To nije kritika već konstatacija činjenice", kazao je Vlahović.
Nemamo osmišljenu politiku istraživanja arhiva
Slavko Burzanović je naglasio da nije nepoznato da se u velikim arhivima nalazi obilje građe o Crnoj Gori.
"Međutim, mi praktično dо dana današnjeg nemamo jednu osmišljenu i utemeljenu politiku istraživanja tih arhiva i prezentiranja te građe, ne samo istoričarima, već i široj javnosti. U tim dokumentima nalazi se dio naše istorije. Možemo reći da se u Vatikanskom arhivu, Bečkom arhivu, ruskim i italijanskim arhivima čuva i dio naše idealne kulturne baštine. Tamo se nalazi priča o nama. U ovom projektu vidim nadu da će se ipak pristuputi jednom drugačijem, odgovornijem, osmišljenijem načinu istraživanja crnogorske prošlosti", kazao je Burzanović.
