Veče posvećeno čuvenoj jugoslovenskoj dramaturškinji i aktivistkinji rođenoj u Crnoj Gori Borki Pavićević, održano je u Herceg Novom u organizaciji Matice crnogorske.
Program pod nazivom „Borka Pavićević – zašto i zato“ organizovan pet godina nakon njene smrti okupio je njene prijatelje i saradnike koji su govorili o susretima s njom, ali i o tome kako je svojim djelom konkretno uticala na njihov angažman u oblasti filma, pozorišta, književnosti.
Rediteljka Radmila Vojvodić je o aktivizmu Borke Pavićević govorila kao o poetskom angažmanu.
„Borkin aktivizam i jeste bio, ali nije samo to, aktivizam koji je poziv za stvaranje nekog projekta boljeg društva, poziv jedne okorele šezdesetosmašice, ljevičarke, nije samo potraga za nekom novom domovinom u zamjenu za onu jugoslovensku koju je izgubila, nije ni samo taj aktivizam kreativnog univerzalističkog naboja, a kad kažem univerzalističkog onda mislim na aktivizam koji znači otpor prema svakom nasilju, prema međuljudskoj nesnošljivosti, prema zloupotrebi političke moći svake vrste, prema oportunizmu u iščekivanju nekakve ili potrebe za društvenom izvjesnošću u konformizmu ili strahu, pasivnom čekanju na pravo i pravdu, otpor prema svakoj vrsti društvene ružnoće“, kazala je Vojvodić.
Borkin aktivizam je, kako je dodala, posebne vrste.
„Kreativan jer je nastao iz jednog svojevrsnog životnog kreda da je aktivizam, zapravo, ljubavni čin, da je otpor neka vrsta ljubavnog čina i čini mi se da je upravo to ono što Borku na tom kulturnom poprištu eks jugoslovenskom izdvaja, odnosno da je to ono što je smiješta u neku vrstu umjetnica aktivizma, u pjesnikinju otpora akcije aktivizma“, rekla je Vojvodić za čiju je predstavu „Princeza Ksenija od Crne Gore“ Pavićević napisala jednu od prvih kritika.
Ljiljana Dufgran koja je inicijatorka ove večeri govorila je o prijateljstvu sa Borkom Pavićević koje traje od studentskih dana.
„Borka je bila jedna od rijetkih s kojima sam mogla da pričam o svemu i da mi popunjava sve nedostatke, sve praznine, nešto što ja nisam mogla u medijima da pročitam, šta je bilo s ovim ili s onim i ko je i kako i zašto - to sam sve od nje dobijala. Uvijek smo se svađale, prepirale; njoj je to prijalo vjerovatno zato što je ona često bila okružena ljudima koji su joj povlađivali“, istakla je Dufgran.
Moderator večeri, producent Janko Ljumović, prenio je riječi Borke Pavićević da „treba puno voljeti i biti prijatelj da bi se stvarala pozorišta.“
„Borka se zaista puno bavila tranzicionom stvarnošću i to je nešto što je u svojim tekstovima akcentovala, prosto je imala potrebu da tu tranzicionu stvarnost prevede i nekako približi čitaocima i svojim saradnicima. A tu tranzicionu stvarnost je zapravo odlikovalo i urušavanje vrijednosti i upravo je tu tranzicionu stvarnost komparirala sa filmovima Želimira Žilnika“, naveo je Ljumović.
Kako dodaje, tako poredi dva Žilnikova filma „Lijepe žene prolaze kroz grad“ i film „Stara škola kapitalizma“ i kaže kako ništa kod „Žilnika umetnika nije slučajno jer mu je takva narav“ i zaključuje da poređenje ova dva filma pruža razumijevanje karaktera tranzicioniranja i kuda sve vodi privatizacija ili uzurpacija vlasništva.
„Ili kada na drugom mjestu kaže: „Mnogo se govori o suočenju, ali onaj ko uistinu to čini jeste Želimir Žilnik; verovatno se zato i ne menja, neprekidno je suočen“, rekao je Ljumović.
Žilnik je podijelio sjećanje na prvi susret s mladom studentkinjom na protestu 1968. godine i osvrnuo se na zajedničke imenitelje u njihovom poimanju odnosa umjetnosti (pogotovo filmske) i stvarnosti.
„Imali smo jednu vrstu, da kažem, neformulisane saglasnosti a to je da film takođe može da ima i neku faktičku snagu da s jedne strane, razumije se, život zabilježi, a s druge strane i da upozori na sve ono što je destruktivno i protiv života, na ono što je laž, nečovječnost, prevara. Ona je na neki način u razgovorima i birajući tekstove gdje će da bude dramaturg, takođe i tražila taj neki aktuelni i stvarnosni momenat u tekstovima koji se izvode na pozornici, tekstovima koji su nekad pisani, prije 100, 200 ili 300 godina, ali da imaju relevantnost za neke elemente, recimo ili beščašća ili neke elemente laži koje se danas prećutkuju, tako da pomoću te genioznosti autora dramskih tekstova i reditelja, uz pomoć cijele glumačke ekipe iz njih mogu da se izvuku ti elementi koji će jednostavno biti smisleni u momentu i relevantni kada se tekstovi izvode“, rekao je Žilnik.
Književnika Nedžada Ibrahimovića su s Borkom Pavićević povezali jedan njegov roman koji je promovisan u njenom Centru za kulturnu dekontaminaciju i protesti u Tuzli 2014. godine.
„Borka nije bila tip od ljudi koji će se busati u prsa i govoriti: Ja sam heroina. Ona čak nije bila ni neko ko je oko sebe širio neki optimizam. Ona je zapravo bila to: ja ne mogu drugačije da živim, ja sam to“, istakao je Ibrahimović.
Prisjetio se njihovog prvog susreta u Centru za kulturnu dekontaminaciju.
„Tu smo se nekako zavoljeli kao što zavolite nekoga ko vam je sličan, ko vam je kao sestra, nekoga ko vam je kao nekakav najbliži rod i naše poznanstvo je bilo tog familijarnog tipa. Mi smo zapravo dijeli simpatije i dijelili smo isti pogled na svijet. To što smo mi radili u plenumu tuzlanskom nakon protesta 2014. i to što je ona radila – to su iste stvari. Mi smo pokušavali mijenjati svijet i stvarnost oko nas. Borka je to radila na način kako je mogla“, rekao je Ibrahimović.
Učešće u sjećanju na Borku Pavićević je iz publike uzeo i likovni umjetnik Srđan Vukčević, o čijoj je izložbi čuvena aktivistkinja pisala, dok je odlomak iz Borkine knjige „Glava u torbi 2“ čitala producentkinja Sarita Matijević.
Ljumović je završio veče Borkinim zapisom o Crnoj Gori:
„Jer, baš taj kamen, čvrst, rapav, oštar, lučan, subjektiviziran – Lubarda, Gaudi, Mikena – baš taj kamen, svaki je kamen dragi kamen, samo takav i nikako drugačiji. Niže se, kakvi biseri, u podzide koji drže zemlju crvenu, tu zemlju, a ne drugu, pa i kada gledaš kolevku, Mediteran, opet je taj kamen, kamen bojom, formom, valjda se svetlo tako prelama, kamen je taj i kada oko njega nema ničega pod nebom i kada iz njega jasen raste i kada pored njega maslina raste i kada ga loza obavija i kada ga drača obavija i kada smokvu bereš i kada se oko kamena toga glicinija penje, kao što se plela uz kamene stubove hotela Crna Gora. Taj kamen je himna i zakletva i vera Mediterana, zapravo Mediteran.“
