Filmska producentska kuća „Zeta film“ premijerno je prije četiri decenije predstavila projekat koji je oko Trinaestojulskog ustanka, jednog od najznačajnjih događaja u istoriji Crne Gore, okupio najznamenitija imena kulturne scene Jugoslavije. Film „13. jul“ donio je mnogo toga, a najviše omaž jednoj od najhrabrijih borbi malog naroda bez kog bi savremeni svijet možda drugačije izgledao.
Film su režirali Radomir Bajo Šaranović i Milo Đukanović, autori scenarija bili su Ratko Đurović, Mirko Kovač i Borislav Pekić, muziku je komponovao Boro Tamindžić, a u glumačkoj ekipi bili su neki od najznačajnijih i najpoznatijih glumaca toga doba.
Povodom 40 godina od premijere ovog ostvarenja, za Pobjedu govore producent filma Savo Radunović, reditelj Draško Đurović, koji je kao volonter bio uz autorsku ekipu, dok o mjestu filma „13. jul“ u modernoj kinematografiji govori Andro Martinović.
SNIMANJE
Film „13. jul“ Radunoviću je jedan od najmilijih koje je u životu uradio, a snimio je 81 osvarenje.
Reditelj Bajo Šaranović i asistenti režije Selami Taraku i Milan Bulatović
"Reditelji su bili Milo Đukanović i Bajo Šaranović, a glumčku ekipu činila su najistaknutija imena jugoslovenske kinematografije. Karakteristično je da je na filmu učestvovao i veliki broj Crnogoraca – glumac Boro Begović, Boro Tamindžić je pisao muziku, Ratko Đurović je bio scenarista, Nikola Popović direktor, ja sam bio glavni organizator. Svi koji su u Crnoj Gori bili sposobni da se bave filmom, bili su dio ovog ostvarenja", kazao je on.
Kao srednjoškolac, koji se spremao za prijemni ispit iz filmske režije, i koji je želio da vidi kako se tu u blizini, na Velimlju, snima ratni film, Durović je bio na tri snimajuća dana.
"Ekipa glumca je bila velika – Pavle Vujisić, Bata Živojinović, Miki Manojlović, Petar Božović, Petar Banićević, Rade Šerbedžija, Ljiljana Dragutinović, Veljko Mandić – sve legende u jednoj sceni. Iza kamere, najbolji direktor fotogrfije u SFRJ Tomislav Pinter, tonski snimtelji Marjan Meglić i Kaćo Kovacević, te Nikola Popović i Savo Radunović u produkciji.
A, režiraju u paru moja dva buduća profesora i prijatelja – jednog poznajem i nosim mu knjigu snimanja – Milo Đukanović i Radomir Bajo Šaranović. Istovremeno, na scenariju isto velika ekipa odličnih pisaca, od Ratka Đurovića, Bora Pekića, Mirka Kovača. Asistenti režije, sigurno najbolja ekipa ikad okupljena na jednom domaćem filmu: Stole Popov, Miško Vukobratović, Seljami Raraku, Miki Stamenković, pa čak, tada vojnik i glumac Emir Kusturica. Bio sam fasciniran kako to sve mirno funkcioniše – od scenarija, kojeg prvi put tada imam u rukama, do statista. Vojska JNA glumi partizane, Talijane i narod. Ne vidim da se nešto žuri, da su nervozni. To će se kasnije pokazati kao glavni znak na svim snimanjima kojim sam priustvovao, kao član ekipe", kazao je Đurović.
Film „13. jul“ bio je ogroman projekat, a na našu veliku žalost, kako je rekao Radunović, u našoj kinematografiji nikad ne uradimo sve do kraja kako treba.
"Ni u jednom filmu se pripreme ne sprovedu kako treba, a tako je bilo i sa filmom „13. jul“. To je koštalo. Slali smo po tri ekipe svaki dan na snimanje, a uporedo se pisao scenario, što je bilo mnogo komplikovano. Na veliku sreću, sve je ispalo dobro. Na snimanju nije bilo nikoga ko je istrčavao u bilo čemu, bilo je to jedno lijepo druženje. Potpuno drugi odnos, način razmišljanja", kazao je Radunović.
MIMOILAŽENJA
Kada gledaš druge, prema riječima Đurovića, sve je idilično, a kada si unutra to je organizivni haos.
"Ali, kad imaš pare haos je manji. A „13. jul“ je bio vrlo skup film. Raspoloženje partijske Crne Gore je da i Crna Gora sa toliko poginulih i narodnih heroja mora da ima svoju epopeju snimljenu na filmskoj traci. Imali su Savjet filma kojim je presjedavao Nenad Bućin, kog sam lično poznavao, do raznih političara i generala. Sve ono što današnji, naši filmovi, nemaju. Jedan reditelj nije bio dovoljan, jer je Šaranović imao jedan igrani ratni film, prilično dobar –„Svadbu“, a Milo je radio više filmova koji su bili cijenjeni kao komedije – „Palma među palmama“ „Muškarci“, „Quo vadis Živorade“. Veljko Milatović je privatno želio da film režira provjereni Veljko Bulajić, ali je prevladala ideja rukovodstva da se da šansa drugim ljudima", ispričao je Đurović.
Šaranović je, kako je objasnio Đurović, želio veliku epsku sliku u kojoj se neće prepoznavati prostori i autentični likovi.
"Da bi izbjegao kasniju polemiku tipa – e nije ovo ovako bilo, niti je on to rekao. Milo je htio kamerniju verziju sa više psihologije a manje pirotehnike, baš kako je Lordan Zafranović napravio „Okupciju u 26 slika“. Vidjelo se da će razlika u konceptu i temperamentu ova dva prijatelja eksplodirati na snimanju ili pored snimanja. I tako je bilo. Milo se vraćao umoran sa noćnih izleta sa Svetog Stefana, Bajo je smatrao da radi film svog života... Jedno pismo koje je Bajo poslao Savjetu bilo je okidač da Milo, a sa njim i snimatelj Tomislav Pinter, odu sa filma. Za javnost – Pinter se ženi, Milo mu kumuje", ispričao je Đurović.
To je, kako je dodao, dovelo do toga da dva reditelja ne razgovaraju.
"Poslije su počela prepucavanja po novinama, sjećam se da je Milo napisao, samo da me Nikola Popović ne uhapsi. Moji profesori Milo i Bajo od tada nijesu pričali sljedećih 10 godina. Svi su očekivli uspjeh filma u Puli, ali dobio je „Arenu “samo za ton – Marjan Meglić i Kaćo Kovacević. To je bio objektivno neuspjeh, iako je film bio gledljiv, nije imao neophodnih emotivnih scena koje bi vezale publiku za priču i likove. Realno, puno je para bilo potrošeno i to se onda nekako prećutkivalo. Važno je da i Crna Gora ima grandiozni ratni spektakl", ispričao je on.
BITNOST
U odnosu na značaj ovog filma za današnju kinematografiju, kako je Martinović kazao, već samo određenje da napravite film o događaju koji je odjeknuo širom okupirane Evrope nesumnjiv je odraz ambicije da iskažete mogućnosti i značaj kinematografije u jednom društvu.
"Računalo se, tada, razumije se, na saradnike iz svih jugoslovenskih republika, jer je ustanak u Crnoj Gori označio početak oslobodilačkog rata, ali i uspostavljanja nove državne zajednice, ravnopravnih naroda. Film „13. jul“ je koncipiran kao mozaički prikaz okolnosti pod kojima je donijeta odluka koja će odrediti sudbine mnogih ljudi, ali i same Crne Gore. Bio je to tipičan crnogorski refleks, ujediniti se pred spoljnim neprijateljem. U vrijeme kada se pojavio, „13. jul“ nije imao najbolji odjek u kritičkim opservacijama, ali se danas ipak prepoznaju imanentni filmski kvaliteti i vanredna glumačka ostvarenja. Novo vrijeme, pak, iziskuje i drugačija promišljanja na estetskom planu, ali i u kontekstu pokušaja reinterpretacije istorijskih događaja", rekao je on.
Svi filmovi, prema njegovim riječima, imaju svoje sudbine.
"Popularnost, u vrijeme kada se pojavio, nije dovoljan jemac trajanja jednog filma. Nasuprot tome, dešava se da buduća publika otkrije vrijednosti djela koje njegovi savremenici, iz različitih razloga, nijesu bili kadri da prepoznaju. Kada je u pitanju film „13. jul“, na njega nas, ukazuje na to i ovo Vaše interesovanje, svake godine podsjeća ovaj veliki datum iz naše prošlosti i jedan od dva najznačajnija crnogorska praznika", ispričao je on.
Danas kad se slavi praznik, kako je Đurović kazao, „13. jul“ se obavezno emituje na televiziji i djeluje na ekranu vrlo dobro.
"Važno je kao jedno svjedočanstvo o nama koji smo se uvijek negdje borili i uvijek svuda svađali. Skoro kao danas. Milo je smatrao da bi film bio bolji da je on ostao, i to je sigurno, ali to je jednostavno bio u umjetničkom smislu nespojiv par. Želio bih, jednog dana, da neka slična ekipa opet snima film u Crnoj Gori, veliku priču o narodu koji je „zalivao“ kamenje crvenom bojom, jer se nažalost ili na sreću, taj narod davno u tom kamenjaru izgubio", kazao je on.
PODJELE
Važnost ovog ostvarenja, prema riječima Radunovića, ogromna je.
"Film „13, jul“ nije samo važan za kinematografiju, nego za Crnu Goru. Poznato je da je Crna Gora najmasovnije u Evropi pružila otpor fašizmu. Potom, ovaj film bi trebalo češće prikazivati, da vide ove mlađe generacije što se dešavalo, jer je on vjerodostojan svim događajima", kazao je on.
Kada je film izašao, kako je Radunović ispričao, bio je dobro primljen.
"Kao što znate, Crna Gora je podijeljena više puta, a izgleda da nikada nećemo zrenuti da prevaziđemo podjele. Tako je bilo i tada, na moju i na žalost većine koji normalno misle – da nema više ni četnika ni partizana, ni ustaša ni domobrana, nego da smo svi ljudi. Evo Njemačka je bila fašistička zemlja, a sada drma cijelom Evropom. Zaboravili smo sve, a kod nas međusobno brat sa bratom ne može da se dogovori. To je muka naša", rekao je on.
Samo reditelj koji ima dušu, prema riječima Radunovića, može da napravi dobar film. Današnja kinematografija je nešto potpuno drugo.
"Mi smo prešli potpuno u industriju. Mene dovodi do ludila što ekipe više ne žive za film, koje ga vole – dođu, odrade posao, kao da rade u fabrici. Sve se drugačije radi, drugačije su okolnosti, novac, sve smo prihvatili sa strane – i ono što valja i ono što ne valja", rekao je on.
Zaboravili smo sve ljude koji su obilježili našu kulturu
Savo Radunović je ogorčen što smo zaboravili sve ljude koji su obilježili našu kulturu.
"Ja sam 12 godina bio predsjednik Udruženja filmskih radnika Crne Gore. Stalno sam tada insistirao da, u saradnji sa televizijom, napravimo, recimo, veče Bora Tamidžića. Da se puste njegovi filmovi, muzika i dva čovjeka koja će da govore o njemu i kvalitetna emisija koju bi narod gledao. Veče Veljka Mandića, Pekića... Toliko ljudi ima u Crnoj Gori. A, nikada to nijesam uspio niti je ijedan glavni urednik želio to da uradi. Ja to nijesam izmislio, to rade sve svjetske televizije za svoje ljude", kazao je on.
Nakon raspada Jugoslavije, kinematografija u Crnoj Gori nikog nije zanimala
Ono što nam sada izgleda kao nemoguć produkcijski poduhvat, prema riječima Andra Martinovića, u ono vrijeme i sa ljudima koji su imali smisla za važnost kulture, bilo je izvodljivo.
"Kako to uporediti sa našim vremenom? Nakon raspada velike države, kinematografija u Crnoj Gori nikog nije zanimala. Pravila se fama da je za nas to isuviše skupa djelatnost, iako je po mnogo čemu kinematografija najdinamičniji sektor u kulturi, koji angažuje značajan broj ljudi i vraća dobar dio sredstava uloženih u proizvodnju. Da o drugim kulturološkim i ekonomskim efektima – kao što su afirmacija i promocija Crne Gore – i ne govorimo. Ima li koga, u institucijama danas, da to prepoznaje? Sudeći na osnovu ličnog iskustva, nijesam siguran. Očekujem da Ministarstvo kulture preuzme ulogu koju mora imati kada su projekti od posebne važnosti za crnogorsku tradiciju u pitanju, ali da i drugi članovi naše zajednice djelima a ne samo riječima pomognu da neke od veličanstvenih slika iz našeg trajanja ožive na filmskom platnu. Nema boljeg načina da za njih zainteresujemo nove generacije, da ih probudimo i podstaknemo na razmišljanje. U protivnom, imaćemo sve više sljedbenika jednostranih ideologija i učenja", rekao je on.
