Umjesto njega, zlatnu statuu, koju je zavrijedio „Surogat“ u, čak i za današnje tehničke uslove, izuzetno jakoj konkurenciji, preuzeo je njegov dugogodišnji prijatelj Vladimir Terešak, direktor Croatia filma.
Vladimir Terešak u ime Dušana Vukotića prima Oskara, 1962. godinePrema sopstvenom kazivanju, Vukotić nije želio da ide u Holivud jer je smatrao da u konkurenciji sa Diznijem nema šanse za trijumf, dok monografija „Dušan Vukotić – zaboravljeni vizionar“ otkriva i drugi fakt – poznati umjetnik je koliko je mogao izbjegavao svečane ceremonije, pravdajući se riječima „nemam vremena, moram raditi“. Nagrada za „Surogat“ bila je svojevrsan presedan. Vukotić je bio prvi reditelj izvan SAD koji je dobio nagradu u ovoj konkurenciji.
Naslovnica monografije o djelu Vukotića, sa portretom reditelja koji je uradio Dimitrije Popović
A, tadašnja Jugoslavija primila je vijest na različite načine. U Zagreb filmu, u čijoj je produkciji ovaj animirani film nastao, prema svjedočenju njegove udovice Lile Melite Andres-Vukotić za hrvatske medije, orgnizovali su proslavu na kojoj su mu umjesto kipića dali kutiju tadašnjeg deterdženta „oskar“. U Crnoj Gori objavljen je jedan članak, na pola strane tadašnje Pobjede.
ZABORAVLJEN
Kritika za Vukotića kaže da je individualnim pristupom uspio da animacijom spoji lirsko i irončno, dramsko i satirično, tragično i komično, realno i nerealno. Njegova filmografija broji oko 105 naslova – animirano-reklamnih, animiranih, animirano-igranih i igranih.
"Vukotićevo djelo se na mnogo načina može čitati kao važna intervencija u novu, poslijeratnu Jugoslaviju pod Titom, dok je Jugoslavija dogovarala društvenu tranziciju prema komunizmu i politiku „nesvrstanosti“ iako je istovremeno bila u ropstvu širih hladnoratovskih perspektiva. U Vukotićevom slučaju to je značilo baviti se moralnim, etičkim i političkim pitanjima u razigranim pričama koje su radikalizovale američke žanrove", navodi profesor Pol Vels, a bilježi monografija „Zaboravljeni vizionar“.
Vukotić je rođen u Bileći, stasavao u Podgorici, a karijeru klesao u Zagrebu. Diznija je odbio rečenicom da bi prihvatanje njihove ponude bilo banalizacija umjetnosti, a Davidu Silvermanu, tvorcu brojnih epizoda „Simpsonovih“, bio je najveća inspiracija za filmove. Ipak, čini se da za života, ali i nakon što je preminuo, Vukotić ni u jednoj od ovih zemalja nije dobio status kakav je zavrijedio.
Reditelj Senad Šahmanović, koji priprema dokumentarac o Dušanu Vukotiću, ocijenio je za Pobjedu da su Vukotićev lik i djelo nepravedno zapostavljeni, kako u Crnoj Gori tako i u Hrvatskoj, a u i drugim zemljama bivše države.
"Veoma mali broj ljudi zna za njegov lik i djelo. Film koji se bavi njegovim životom i nasljeđem će djelimično ispraviti tu nepravdu, ali to bi trebalo da bude samo početak neke inicijative, koja bi morala da pokrene stvari koje su od suštinske važnosti za kulturu jedne zemlje. Jer, najznačajniji izvozni proizvod može, treba i na kraju mora da bude umjetnost", kazao je Šahmanović.
Senad Šahmanović, Foto: Privatna arhiva
Ipak, kako je dodao, vjeruje da će se te greške ispraviti.
"Vjerujem da ćemo shvatiti koliko je kultura jedne zemlje važna, koliko je važno mladim ljudima omogućiti da stvaraju, koliko je važno voditi računa o kulturnoj baštini. U onoj, po mnogim elementima, moćnoj zemlji, milsim na bivšu Jugoslaviju, kulturi i identitetu se posvećivala posebna pažnja. Uprkos mnogim nekim limitima, u toj zemlji su stvorena planetarno ozbiljna umjetnička djela koja
su danas neizostavni dio svjetske kulturne baštine. A do toga nije došlo slučajno, već je neko prepoznao važnost kulture", rekao je on.
Sličan status, prema riječima reditelja Arsena Antona Ostojića, koji po Vukotićevom scenariju snima film „Kristalni otmičari“, poznati reditelj ima i u Hrvatskoj.
"U jednom trenutku Dušan Vukotić je u hrvatskoj kinematografiji na određeni način bio zapostavljen. Kada sada gledam, iz ove perspektive i s ovim znanjem koje je dijelom izgrađeno i na mom ne baš najboljem iskustvu u toj istoj kinematografiji, čini mi se da je bila riječ o najobičnijoj ljubomori. Oni manje talentovani će iskoristiti sve načine da uklone one bolje i uspješnije. To se dogodilo i Vukotiću", rekao je on.
Međutim, posljednjih godina neke stvari dolaze na reviziju.
"Ipak, svijest o njegovom dostignuću postoji, pa mladi uče o njemu i njegovo ime ostaje zapisano zlatnim slovima u hrvatskoj kinematografiji. Teško mi je tačno reći koliko se izučava njegovo stvaralaštvo, ali nepobitna je činjenica da je „Surogat“, kao najpoznatiji predstavnik Zagrebačke škole crtanog filma, možda i jedini film s ovih prostora koji definitivno zaslužuje svoje mjesto u nekakvoj ekskluzivnoj svjetskoj istoriji filma. Time je i jedan od najvažnijih hrvatskih kulturnih proizvoda u prošlom vijeku, a možda i u čitavoj hrvatskoj istoriji", rekao je Ostojić.
ODLAZAK I UTICAJ
Razloga zašto je, prije svega, Vukotić napustio Crnu Goru i pošao u Hrvatsku, prema riječima reditelja Andra Martinovića, bilo je više.
"Otišao je, kao i mnogi drugi, u potrazi za sredinom u kojoj će moći da ispolji svoj talenat. I, što je ne manje važno, da se razvija kroz kontinuiran stvaralački rad. U toj neprekidnosti je, uz ono što je nosio u sebi, sve. Očito da nije bilo onog srećnog prepoznavanja pojedinca i društva kojem pripada. Obrtom sudbine, na kraju života, odreći će ga se i oni kojima je donio slavu, pa će mu tako devedesetih godina biti zabranjen ulazak u Zagreb film", kazao je Martinović.
Andro Martinović, Foto: Pobjeda/Iva Mandić
Sličnog mišljenja je i Šahmanović. Napominje da je Vukotić u Zagreb otišao da studira arhitekturu i kao student se upoznao prvo sa karikaturom a kasnije i sa crtanim filmom.
"Tamo je pronašao sebe. U Crnoj Gori ne bi imao uslova da realizije svoje zamisli kao autor crtanih filmova jer tada nije bilo uslova za tu vrstu filma, ali je koristeći svoj uticaj i znanje u tadašnjem Titogradu pokrenuo radionicu za razvoj animacije", kazao je Šahmanović.
Da li bi ga bolji tehnički uslovi zadržali u Crnoj Gori, pitanje je čiji će odgovor ostati nedorečen.
"No, jasno je da je bio svjestan ograničenja koja se ogledaju ne samo u tehničkoj bazi već i u saradnicima koji su, i za Vukotićev opus, bili i te kako važni. U svakom slučaju, baviti se filmom u Crnoj Gori, i u okvirima Jugoslavije, nije bilo lako", kazao je Martinović.
Uprkos svemu, neosporno je da je Vukotićev uticaj na današnje mlade autore značajan i velik.
"Dušan Vukotić je jedan od najznačajnijih autora u svijetu kada je animirani film u pitanju. On je jedan od prvih autora koji je u svijet animiranog filma uveo postmoderne tendencije, kada je dobio Oskara, u svijetu nije bilo značajnijeg autora od Dušana Vukotića. Ovi elementi, a i mnogi drugi su me motivisali da napravim film o njemu. Taj film, pored kreativne strane, jer je u pitanju kreativni dokumenatarac, predstavlja ozbiljan naučno-istraživački rad kad je u pitanju djelo planetarno značajanog umjetnika kakav je Vukotić bio. Takođe, bitan element ovog filma predstavlja status umjetnika u različitim političkim sistemima, njegov uspon i pad koji prati posljedice promjena društvenih okolnosti i uticaj na život umjetnika u takvim turbulentnim vremenima", kazao je Šahmanović.
Vukotićevo djelo, i prema mišljenju Ostojića, bilo je umjetnička inovacija.
"Mislim da se on volio igrati i da je uvijek tražio nešto novo, neki novi put ili način na koji će ispričati priču. Kratkometražni film „Igra“, koji je odmah nakon „Surogata“ bio nominovan za Oskara za najbolji kratkometražni animirani film, na određeni način predstavlja njegov umjetnički svijet – svijet igre, svijet djece, svijet spajanja i jednog i drugog (animiranog i igranog) i svijet prožet humanističkom idejom. Takav je i projekt „Kristalni otmičari; kao da se na kraju svog života išao vraćati nekim osnovnim postavkama iz rane faze svoje karijere, koja je za njega bila i umjetnički najuspješnija", kazao je on.
Njegov film, koji trenutno priprema u Pragu. budući da je u pitanju koprodukcija, svojevrstan je omaž Vukotićevom stvaralaštvu i podsjećanje na njegov lik.
Arsen Anton Ostojić, Foto: T. Marić
"Na ovom projektu radim službeno već deset godina, a intenzivno nekoliko godina. Na animatici radi četvoro ljudi, uz mene, od septembra prošle godine, bez prestanka i do sada smo stigli napraviti tek dvije trećine filma. Toliko je to zahtjevno i uzima vremena. A još nas čeka trostruko više posla. Ako premijera filma bude za četiri godine, mislim da ću moći biti zadovoljan", rekao je Ostojić.
ZNAČAJ
A, šta bi Vukotić predstavljao crnogorskoj kulturi danas, prema riječima Martinovića, pitanje je koje će ostati enigma.
"Mogli bismo olako reći da bi značio mnogo, ali nikad se ne zna. Nije za nevjerovati, pogledamo li situaciju u kulturi danas, da bi bio suvišan. Zašto bi nas neko podsticao da budemo bolji, tražio od nas više?! Sjetimo se, pak, da je svojevremeno imao ulogu i u školi animacije organizovanoj u Titogradu, iz koje su izašli takođe vrijedni autori (Ranko Radovanović, Nikica Raičević, Vesko Brajović i drugi). Tada je napravljen i Jugoslovenski festival animiranog filma, ali, da se vratim na priču sa početka, uskoro je sve stalo. Nema kontinuiteta, traju samo njegovi filmovi", kazao je on.
Vukotić: Bio sam ponosan
Za nagradu Američke akademije filmskih umjetnosti i nauke, Vukotić je, kako je navedeno u monografiji „Zaboravljeni vizionar“, saznao od Dragutina Kelmana, a on na Radiju London.
"Bio sam ponosan, jer među pet filmova bio je i Diznijev „Aquamarine“, a „Surogat“ je bio prvi neamerički crtani film koji je dobio Oskara. Zaređali su se brzojavi, telefonske čestitke, retrospektive mojih filmova, brojna primanja koja prate jedan tako veliki događaj. Nedostajao je samo vatromet. Iako sam bio pozvan da prisustvujem proglašenju, nijesam otišao, jer ni ja, ni niko drugi nije vjerovao da u velikoj konkurenciji zlatna statuica može doći u Zagreb", govorio je Vukotić.
Njegova radoznalost prema eksperimentisanju u redukciji svih elemenata u animaciji s ciljem naglašavanja komunikativne kreacije i poetske stilizacije urodila je plodom.
Scena iz filma „Surogat“
"U animaciji nema uspjelog ostvarenja bez uspjeha u svim komponentama. Čitav moj stvaralački rad ostao je u sklopu filma. Za vrijeme svjetskog festivala u Zagrebu 1994. godine postavljena je izložba mojih originalnih crteža, skica, storiborda, idejnih rješenja. Sve je oživjelo. Opet je pjevušio lik iz „Surogata“ koji je tako nadahnuto interpretirao Ozren Depolo, a komponovao moj stalni muzički saradnik Tomislav Simović. Imao sam osjećaj da će mi moj napuvani čovječuljak reći „Hello Vud“", kazao je Vukotić.
