Organiziran je, naime, domjenak u povodu priprema za proslavu 50. godišnjice osnivanja CANU. Zašto CANU 50-godišnjicu slavi 48 godina nakon osnutka, to već nikome nije jasno, ali za ovu priču nije ni toliko važno. Važno je ipak ono što se tamo moglo čuti i viđeti.
Predśednik CANU istakao je da su tu ustanovu povodom jubileja pośetila sva tri predśednika. Međutim, zaboravio je konstatirati da poruka koju su uputili CANU nije jedinstvena. Đukanović je pozdravio odluku o osnivanju CANU kao nekadašnji civilizacijski čin, ali ne i današnju politiku te ustanove. Bečić i Krivokapić, naprotiv, pozdravili su današnju politiku koja korespondira s njihovom. O tome svjedoči i činjenica da su proslavu nastavili istu veče s Joanikijem uz prigodne pokliče „Onamo, onamo“ i „Veseli se, srpski rode“.
Ostalo je nepoznato je li im predśednik CANU poslao bar piće da ih razgali uz njihov zajednički muzički repertoar. Krivokapić je među besmrtnicima klicao građanskoj Crnoj Gori, a iste večeri pod Malim brdom suze ronio ištući oprost od Joanikija, ljubeći ga u bijelu ruku, demonstrirajući tako još jednom da je riječ o osobnosti koja od jutra do mraka nije u stanju ostati prisebna niti pak jedan jedini dan funkciju premijera obnašati barem sa zerom dostojanstva.
Koliko god se predśednik CANU trudio da isticanjem prisustva sva tri predśednika simulira nekakvo pomirenje oko zajedničkih vrijednosti koje je njegova nesrećna ustanova trebalo da baštini, on ne može skriti gomile tekstova koji su pod logom CANU objavljeni protiv temeljnih crnogorskih vrijednosti kao što nema da ponudi niti jedan jedini koji je ta ustanova objavila u cilju ozdravljenja i emancipacije crnogorskoga društva.
Pokušaj promidžbe tzv. ustavnoga patriotizma pokazao se kao još jedan od projektnih abortusa nacionalne akademije, gromopucatelno najavljen, a danas već zaboravljen i od njegovih najglasnijih promotora. No, predśednik CANU sličnu je politiku vodio, zajedno s drugim zaslužnikom tranzicione Crne Gore Veselinom Vukotićem, na UDG, koji je iznjedrio gomilu pseudoevropejaca koji implicitno ili eksplicitno podupiru aktualnu vlast koja je Crnu Goru vratila u ćorsokak 90-ih.
Taj tandem uspio je na privatnome univerzitetu čiji je suvlasnik i aktualni crnogorski predśednik – za kojega se nakon govora u CANU ipak nadamo da je uvidio s kim je kanio graditi ustanove i državu – okupiti, uz rijetke časne izuzetke, ekipu s evropskim diplomama i svetosavskom pameću, mlade znanstvenike koji će između znanosti i Amfilohijeva zavjeta uvijek i bespogovorno slijediti ovo drugo.
Baš kao i Vukčević, istoga se dana i pred djelomično istom publikom pomirenjem bavio i novoustoličeni mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Mićović. Nakon što je u Beogradu prihvatio služiti cezaropapizmu Aleksandra Vučića, odričući se prije kokota svojega duhovnog mentora Amfilohija Radovića, u tirinte bacajući kompletno njegovo nasljeđe, Joanikije se usudio Vučićevu volju izjednačiti s Božjom, ne propustivši tako da početak svojega pontifikata obilježi grijehom bogohuljenja. Veseli igrokaz oko (ne)potpisivanja Temeljnoga sporazuma s Crkvom Srbije u režiji Aleksandra Vučića i njegovih trabanata skrenuo je pažnju sa same osobnosti novoizabranoga mitropolita.
Smetnulo se nekako s uma da je već odabirom monaškoga imena vrlo banjsko momče zovom Jovan Mićović sebi odredilo sudbinu. Nema nikakve sumnje da je Jovan Mićović, u monaštvu Joanikije, ponio ime jednoga od svojih prethodnika na mjestu mitropolita crnogorsko-primorskog, i to baš Joanikija Lipovca, koji je kanoniziran u maju 1999. na Saboru Crkve Srbije na kojem je Mićović izabran za vikarnoga episkopa. Više je puta već pisano o Joanikiju Lipovcu, suradniku okupatora, i talijanskog i njemačkog, osobnosti koja je tijekom Drugoga svjetskoga rata bila u službi otrovne propagande naci-fašista usmjerene protiv narodnooslobodilačke borbe.
Novi mitropolit crnogorsko-primorski, tako, ponio je ime po nekome koga je povijest upamtila kao kolaboranta i profašistu i već je tim činom postalo jasno kojem ideološkom i vrijednosnom modelu pripada. Kao poslušnik Aleksandra Vučića, Joanikije Mićović biće bespogovorno u službi politike Srpskog sveta, onako kako je njegov imenjak i predšasnik služio Silama Osovine, a njegovi pozivi na pomirenje koje isključuje sve one što se ne krste s tri prsta i ne cjelivaju ponizno njegovu desnicu, nijesu drugo no nastavak politike šovinizma, kulturrasizma i segregacije koju postojano baštini Crkva Srbije u Crnoj Gori.
Da ne bi bilo terminoloških zabuna, naziv Crkva Srbije nije moja improvizacija, već zvanični naziv te vjerske organizacije koju, uz onaj Beogradska patrijaršija, koristi vrhovni autoritet u pravoslavlju – Vaseljenska patrijaršija, na što je u novije vrijeme skrenuo pažnju vrsni poznavalac crkvene povijesti Vladimir Jovanović.
Između domjenka u CANU i onoga u Hramu Hristovog vaskresenja u Podgorici mnogo je poveznica: od toga da su ih organizirali oni koji uspješno razvaljuju temelje crnogorske države, jedni neznanjem i neradom, a drugi sistematski i po direktivi Beograda i Moskve, do zvanica koje su, doduše, tancale uz različitu glazbu na jednom i drugom skupu. Nema nikakve sumnje da je večernji ritam budnice „Veseli se, srpski rode“ i Krivokapiću i Bečiću bio ugodniji od frazerskih deklamacija o građanskoj državi, naučenih za potrebe glumatanja pred javnošću i briselskom administracijom.
Kao što nema sumnje da su i Vukčević i Bečić i Krivokapić i Mandić i Joanikije, bez obzira na trenutačne boje i dezene dresova, igrači istoga tima koji Crnu Goru vodi u čeljusti potenčene Velike Srbije. Umjesto što śedimo skrštenih ruku i čekamo da se ta šovinistička farsa uruši sama od sebe, svi moramo dati sve od sebe da tu noćnu moru oćeramo u ružnu prošlost.
