Iz krugova Patrijaršije objašnjavaju da izostavljanje 36 svetitelja nije greška i da je to urađeno prema spisku dobijenom od Komisije za kanonizaciju. Formalno, postupka dekanonizacije nije bilo, navodi agencija i podsjeća da se to dešavalo i u prošlosti, ali pitanje zašto je do toga došlo, ipak, lebdi u vazduhu.
Javnost se posebno zainteresovala za "brisanje" svetog Vasilija Kinešemskog, episkopa grada Kinešma, uhapšenog 5. novembra 1943. godine. On je umro u zatvoru 1945. godine, a ukazuje se da je svjedočio protiv nekih osoba.
U patrijaršijskim krugovima se ističe da nije za svetost dovoljno da je neko bio uhapšen, osuđen, strijeljan, ili umoren u logoru. Drevni mučenici u prvim vjekovima hrišćanstva, ali i kasnije, "stradali su javno", pred vjernicima, bili pogubljeni na trgovima, a pred stradanje "svjedočili vjeri" i nijesu se nje odricali.
Sekretar Komisije za kanonizaciju iguman Damaskin ukazuje na tešku dostupnost arhive tajnih službi.
"Nije svaki klirik stradao zbog vjere i vjernosti Hristu, već kao građani, kao i drugi. Neki klirici su takođe svjedočili protiv drugih, brojne materijale treba tek izučiti" navodi se u crkvenim krugovima.
Blizak saradnik patrijarha Kirila, profesor i protođakon Andrej Kurajev objašnjava da je "dekanonizacija gorka istina".
Objavljujući spisak izostavljenih svetitelja, sa podacima o njima, on konstatuje da su sada dostupne mnoge arhive koje su do skoro bile nepristupačne, sada je moguće sa svim podacima sagledati nečije stradanje.
On ukazuje da je Ruska crkva prekinula sa praksom masovnosti kanonizacije koja je postojala do skoro. Ima slučajeva, kaže Kurajev, da nekog narod poštuje kao svetitelja, ali crkva ne. Takav je primer Klimenta Aleksandrijskog.
