Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
Novinarstvo je carstvo javne riječi - sedma sila. Ali, sve više postaje alternativa, mada po prirodi posla, to je profesija bez alternative. Ne može joj se pripadati na parče već - cijelim bićem. No, to je tek „lijepo pisanje“, puko teoretisanje o profesiji. U praksi, u ovu struku se može doći odsvukud i otići kojekuda... u portparole, pijare, razne servisne i servilne usluge. Neke kolege tanke profesije a uslužnog pisanja, dosegnu i diplomatiju. Mediji postaju glasila moćnih partija, banaka, kompanija i berzi. Novinari odani profesiji kredibilno grade struku i postaju ličnosti od izuzetnog uticaja...
To se - dešava drugima. CG nema takvih ličnosti. Tamo đe političari proglašavaju novinare, sposobnim, velikim, najboljim, ova profesija nema kredibiliteta. Izuzetni se manu ćorava posla i kad utvrde sigurnu misao, vinu se u tešku kategoriju, književnost. Jedan od tih je bio Mihailo Lalić. U svjetskim razmjerama Džek London, Ernest Hemingvej, Gabrijel Garsija Markes, Mario Vargas Ljosa. Bio je to i Alber Kami, autor „Stranca“, najboljeg francuskog romana u dvadesetom vijeku. Ivo Andrić je ne jednom potvdio da nikad ne bi mogao biti novinar pa je u svojoj skromnosti izjavio i divljenje prema ovoj profesiji... Dijeleći nam tobož komplimente za brzinu kojom pakujemo riječi poručio nam je između redova, ne bez ironije, da je to divljenje blizu divljanja, odnosno da tako na brzinu sklepanu rečenicu ne bi mogao ni da napiše niti da potpiše. Taj se rijetko izražavao naprečac. Uvijek napismeno bez usmenog divljanja.
Čudan svijet novinarstva: Novinarstvo i jeste, u neku ruku, profesija divljih glasnika. Stalno u jurnjavi. To je pisanje s preponama. Nijedna struka nema toliko lutalica i zalutalih. U Srbiji, đe sam započeo profesiju, nadimak jednog kolege mi je bio najbolji uput da jurnjava nije saveznik novinaru. Tog jurišnika su zvali Petar Jebivetar i taj nadimak je uporno ovjeravao. Jureći vijesti najčešće je sustizao dezinformacije. Uništavao je profesiju ali ona njega nije. Izdržala ga je do kraja.
S druge strane, profesionalni uzor mi je bio Mihailo Šaranović (Bjelopavlić) dopisnik Tanjuga iz Pekinga. (Opet Crnogorac! Uvijek su nam naizvan bolji nego doma.) On je prvi javio svijetu 1975. da je vijetnamski rat završen i Vijetnam oslobođen. Tanjug je objavio tu vijest, koja je u minut preplavila planetu. Bila je to i vijest i senzacija. Amerika se povlači. Pri tom, Šaranović nije jurio u Vijetnam nego je dobro provjerio svoje izvore u Pekingu i prvi se osmjelio da ih objavi. Na tom primjeru i vještini informisanja položio sam tada prvi prijemni ispit za ovu profesiju.
Četiri godine kasnije, 1979. u Crnoj Gori me zatekao razorni zemljotres. Sticajem okolnosti a ne vještinom, bio sam u prvoj ekipi TV Titograda (Milun Tadić kamera, Milić Jukić ton) koja je prepješačila Paštrovačku Goru. Zemljotres je magistralni put pretvorio u bespuće. Poslao sam tada najkraću vijest o zemljotresu koja je tog jutra obišla svijet. To nije bila, kako bi rekli Crnogorci, najprva vijest. Prvu su odaslali radio amateri, ali naša je bila prva koju je pratio video dokaz šta se dogodilo tog jutra u 7,20h. Čitavoga života sam jurio konciznost te vijesti koja je izražena u jednoj rečenici i nikad je nijesam dostigao:’’Od jutros se prema jugu Crne Gore dalje na može, putevima jer su porušeni, šinama jer su pokidane, vodom se inače ne može... od jutros je prohodno jedino nebo.’’ To je bila vijest ’’iz duška’’.
Dramatične okolnosti samo ponekad novinara ugnaju u profesiju. Senzacija mi nije padala na pamet samo sam saopštio ono što sam vidio, a kamera zabilježila. Ali informisanje je svakodnevlje s rijetkim senzacijama. Navedena vijest je doživjela čudnu sudbinu. Na godišnjicu zemljotresa nije je bilo u arhivi. Todor Peković, tad početnik, je zapisao i spasio. Urednik mi je naložio da je ponovo pročitam u ’’prirodnom’’ ambijentu. Tražio je i da je dogradim uvodnim dodatkom, jer mu je bila nekako kratka. Vijest sam odglumio izviše Doljana đe je bilo dovoljno prirodnih šumova koje će pokupiti mikrofon, kao ’’autentičnu’’ atmosferu. Tako je snimljena na putu za Kuče, a ne iznad Crmnice đe je izgovoren original. Lažna vijest je sačuvana i emituje se povodom zemljotresnih i drugih ’’jubileja’’. Izvorna vijest je imala samo jednu rečenicu, a obnovljena najmanje tri. Dakle, tek što sam savladao zanat ove struke, obučen sam i da lažem. Novinarstvo je i to.
Vijest i ono drugo: I dezinformacija je, na žalost, dio novinarstva. Povodom pobjede Franasoa Olanda na predsjedničkim izborima u Francuskoj, bar pola dana su javljali neki mediji, da je pobijedio Holand. Francuzi imaju grafemu ’’H’’, ali nemaju fonemu, dakle ne čita se nikad ’’H’’. Kakvi neinformisani informatori! U predizbornoj kampanji nijesu ni čuli za njega.
U CG se još prenosi kao rugalica ime Iv Montan (svjetski poznati šansonjer). Pročitano je kao ’’Četvrti Montan’’. Jedan mlađi kolega za koga su nadležni urednici tvrdili da je otkrovenje, te da imaju još dva takva njihovo tv glasilo ne bi imalo premca. Taj je ladno pročitao na ’’engleskom’’, njemački tekst, nacističku parolu sa konc-logora ’’ARBEIT MACHT FREI’’ (Rad oslobađa). Postrani to što on nema pojma šta simbolizuje ta parola i đe se nalazi. Preuzeta je iz naslova osrednje novele jednog njemačkog pisca iz 19-og vijeka, ali iza njene poruke na konc-logoru učinjen je pogrom u milionima žrtava. Zloglasnost te parole je potresla svijet, ali novinar ’’bez premca’’ je ushićeno pročitao na engleskom bez značenja i smisla.
U drugom glasilu na sportskoj strani, nakon pobjede fudbalske reprezentacije Njemačke, osvanuo je naslov ’’Trijumf volje’’. Opet nacizam. To je naslov čuvenog i zloglasnog filma Leni Rifenštal koji je afirmisao kongres Nacističke partije 1934. u Nirnbergu, kolijevci (kasnije grobnici) Trećeg rajha. Ovo je profesija, nikome ništa!
Ovih dana, jedan, takoreći kolega, je komentarisao napise u glasilima koji o njemu grdno pišu. Snagu svog ’’komentara’’ je potkrijepio činjenicom, da nit čita nit gleda te koji ga opisuju. Vjerovatno ima dostavljača koji mu svojim riječima kazuje, šta mu se piše? Iako je ’’komentator’’, ne zna da je i od najgore informacije gora prepričana. Prodajući profesiju na crno ti jebivjetri, ka on, su se obogatili. Neznanje, plus profesija - para na paru! Neznanje, plus politika ne uspijeva niđe ka ođe. U CG se novinari nikad obogatili nijesu a jebivjetri nikad ka sad. Neophodna je velika promaja da ih promane u tuđe dvorište đe su odavno naumili. Promaja oslobađa.
P.S. ’’Ne trebuje carstvo neljudima!’’
