Muzička karijera Nikole Radunovića, 38-godišnjeg Cetinjanina, počinje prije 20 godina u – Novom Sadu. Brat Aleksandar zove ga u studio, da se oproba kao pjevač tek oformljene grupe. Ostatak je dio novije istorije crnogorske pop muzike.
Naredne godine, grupa „Perper“ nastupila je na Jugoviziji u Beogradu, a kasnije i na brojnim drugim festivalima u Crnoj Gori i regionu.
Za dvije decenije snimljena su tek četiri albuma - „Sa gomile velikih oblaka“, „Bludni snovi“, „Iz dana u dan“, i „Tragovi“, ali je zato svaki od njih odrađen na najiskreniji i najprofesionalniji način. Bend je objavio i kompilaciju, sedam singlova, kao i DVD sa koncerta u Crnogorskom narodnom pozorištu, 2002. godine. Nikola je i tekstopisac i aranžer, a nerijetko pjeva prateći vokal svojim kolegama.
Dvadeset godina muzičke karijere Nikole Radunovića, povezanih sa „Perperom“, karakterišu ozbiljnost u poslu i u odnosu prema publici, neka plemenita skromnost, nepretencioznost i, ako hoćete – tako tipična cetinjska otmenost. Od mladića do zrelih ljudi, bez previše priče, bez spoljnih efekata, bez lamentiranja, iskreno i zrelo. „Perper“ je samo svirka, topli ljubavni stih, bez patetike, sa Nikolom na centru scene, koji pjeva o cetinjskim kišama, o čežnji, melanholično i toplo... BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Vrijeme da śedim po kunetâ, da pjevam iz svega glasa, da budem pogan...
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Što sam otac i što mogu da uživam s đecom!
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Vele da bih bio veliki rukometaš! Možda i šahista... Ipak, ti talenti su došli do izražaja zbog uspjehâ koji su svojevremeno postizani, ali nijesu se razvili u ono nešto što dođe kasnije velikim radom, pa da se čovjek i pozicionira tamo đe treba.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Ponekad razmišljam da prećerujem u toleranciji – vjerovatno ne bih smio ići do tih granica da na očigledne fukarluke i licemjerstva ne odgovorim ranije, ili makar da ponekad odgovorim! Onda neko misli ili da se bojite ili da ste izuzetno glupi, no...
Što najviše cijenite kod drugih?
- Neiskvarenost! Srećan sam kad se sretnem ljude koji ne žele nikome da naude, niti nekome žele bilo kakvo zlo.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala vaša filmska biografiju i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Moguće da bi dobro ime bilo „Transformacije” ili „Polako do cilja”, a volio bih da me glumi pokojni Piter Selers ili Džon Kliz. Bolje ovaj drugi, jer je viši rastom!
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Visok, mršav, dobar ljubavnik, karatista...
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Voće s kakaom, za smirenje - servirati na sobnoj temperaturi, u velikoj zdjeli, i polako otapati u ustima.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Volio bih da mogu da letim, ali više tako što bih moga' da skočim dovoljno daleko, bez krila – to je inače san koji sam najviše puta sanjao i htio odma' ujutro da se prijavim na atletske mitinge đe bih osvaja' zlatne medalje u disciplini skok udalj.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Pošto ne vjerujem da su stvarne ličnosti onakve kakve mi mislimo da su, bilo bi interesantno biti makar na kratko Nikola Tesla, čisto da pokušam shvatiti je li on bio zaista čovjek!
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Uglavnom ležim, čitam, sviram... Volim da odmaram i da dokoličarim, jer tada čovjek dobija najbolje ideje.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- “Dire Straits”: “Brothers in Arms”, Džon Lenon: “Imagine”, U2: “One” , “Pink Floyd”: “Comfortably Numb”, Bitlsi: “The Long and Winding Road”…
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Uživao sam čitajući biografski roman „Najbolje namjere” mog omiljenog reditelja Ingmara Bergmana. Prije par dana sam bio srećan gledajući „Elijahovu stolicu” i sjajnog Đuzu Stoiljkovića i Svetozara Cvetkovića... Rijetki su dobri filmovi zadnjih godina, pa mi ostvarenja takođe omiljenog Larsa fon Trira pričinjavaju veliko zadovoljstvo – “Melanholija” je njegov posljednji film, moram ga odgledati i u bioskopu.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Novi Zeland, Tibet, Švajcarska...U zadnje vrijeme bih čak najrađe neđe đe je stalno toplo.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Auto... Možda zato jer ga najčešće koristim, mada ne volim ni uska sjedišta aviona. Ne volim prljave vozove, odavno se nijesam vozio domaćim vozovima. Ipak, motor je nešto što ipak najmanje volim – najranjiviji, najugroženiji, najnekomforniji – imam strah od vožnje motorom!
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Uglavnom sebi! Mislim da je najbolje da to saopštim osobi sa puno strpljenja i tolerancije. :-)
Čemu se uvijek obradujete?
- Suncu, zdravlju, đečijem osmjehu, smiješnim događajima, prijateljima, lijepim koncertima, dobrom filmu, knjizi...
Da li za nečim žalite?
- Žalim što se u našoj zemlji ne znaju cijeniti pravi stvaraoci – pisci, reditelji, muzičari... Kako bi bilo lijepo da, recimo, od Italije ili Njemačke naučimo kako se oni ophode prema onima koji su njihovi najbolji reprezenti (uz sportiste, naravno). Naravno - za života, ne mislim nakon smrti – toliko je sjajnih ljudi pošlo bez ičega.
Bez čega ne možete?
- Nadam se da to neću nikad otkriti!
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Mislim - prijatelju kojega sam molio da preuzme nešto za mene u drugom gradu, a nije mu bilo nausput.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Ukoliko je pretpostavka da jedna od želja ne može biti da zlatna ribica bude uvijek tu za ispunjenje drugih želja, onda, recimo, neke realne želje bi bile: da uvijek, kad to poželim, mogu da odem na neki interesantan put, da mogu da provodim mnogo više vremena są ljudima koje najviše volim, i da mogu da se bavim jedino muzikom i na način koji volim.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- To što sam shvatio da sve što smo učili u školi nije uopšte tako! Nekad sam, kao najbolji đak, učio kao da se spremam za učešće na kvizu – danas se trudim da puno tih informacija izbrišem iz sebe. Dosta je teško, ali ide.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Prvo ne bih povjerovao da mi je ostalo samo tri mjeseca života, jer ne treba uopšte vjerovati u to, a onda ako bih trebao provesti neka tri mjeseca kao da jesu zadnja, mislim da bih napisao knjigu o svemu što mislim da je bitno!
Kako biste voljeli da umrete?
- Dok se smijem gledajući „Žitije Brajanovo” ili Čarlija Čaplina, prirodnom smrću, i da bar napunim 93 godine! Ne bih volio da me neko ubije, pa ni da me lakše rani :-).
Koji bi bio Vaš epitaf?
- “Ovo ništa ne znači!”
Priredio: B. VUKELIĆ
