Crna Gora je hitro uništena kao država 1918. godine, pored ostalog i zbog toga što nije imala svojih građanskih kulturnih, naučnih i drugih institucija. Imala je monarha, vladu i skupštinu, ali ni svoga univerziteta, svoje matice, svojeg zvaničnog ljetopisa kao ustanove, ni svojih nižih školskih zavoda... Njena malobrojna inteligencija školovana je u inostranstvu, bez šanse da u Crnoj Gori njeguje i vaspitava svoj podmladak. Posezano je za njom iz Srbije i da se, uz pomoć nevjernih ratnih saveznika, Crna Gora potpuno obezglavi i ponizi.
Danas najmanje polovina crnogorskih prosvjetnih radnika hitro žure da protestuju zbog toga što neko hoće da im „nametne“ crnogorski jezik. Ne može, kažu, jezik je uvijek bio srpski? Ma, je li baš? Da li je jezik kojim Srbi govore i pišu i kojim se ponose došao pretežno izvan Srbije? Bojim se da. Srbi su govorili onako kako danas govore u „Južnu“ ili „Istočnu Srbiju“, bez padeža i sa karakterističnom akcentuacijom. Jezik kojim se Srbi toliko gorde pretežno je iz Šumadije, ali donesen iz Crne Gore i dijela Hercegovine, uz Vuka i brojne crnogorske useljenike. Ko je donio jezik Njegošu koji vrhuni nad svim što je, najmanje u devetnaestom vijeku, nastalo na prostoru štokavskih govora? Niko osim njegovog naroda. Nije Njegoš fermao ni čekao Vukovu reformu. Napisao je Gorski vijenac onim postojećim predvukovskim pravopisom, pišući i vlastite imenice malim slovom. Imali smo mi Crnogorci formiran crnogorski jezik bez ikakve Vukove reforme. Čije su one najbolje epske pjesme sa naših prostora koje Srbi zovu srpskim? Pretežno crnogorskog autorstva, jer ne postoji ekavski deseterac.
Međutim, tu treba stati. Srbi su imali sreću da znatno ranije od Crnogoraca zasnuju svoje naučne i prosvjetne institucije. Uzeli su, razumljivo, od Crnogoraca sve što im je odgovaralo i proglasili ga svojim. Koliko god se mi Crnogorci bunili, jezik kojim govorimo dugo, baš dugo, se i u Crnoj Gori nazivao srpskim. Ni kasnije, kad je Crna Gora dobila svoje kakve takve institucije, nije stekla samosvjesni kadrovski potencijal, koji bi davno zavedenoj crnogorskoj omladini umio, a poznato nije ni smio, kazati što je što! Teror navodne srpske „nauke“ bio je svemoćan.
Griješimo ne malo kad kažemo da je Crna Gora u vrijeme komunizma imala svoje institucije. Istina je sljedeća: ili ih nije uopšte imala, ili ih je imala, pa ih na sugestiju iz Srbije sama ukidala, ili ih je imala, ali nijesu bile njene. Što da kažemo za krovnu instituciju crnogorskog naučnog i umjetničkog života, dakle Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti? Ni kad je u doba komunizma osnovana, ni kasnije, a ni danas nikada, baš nikada, nije bila crnogorska. Što će nam, baš niko ne zna? A imali smo u komunizmu neke institucije, čak vrlo uspješne i perspektivne, ali smo ih sami ukidali: pet pozorišta pretvorili u jedno koje ni mrtvi nijesmo smjeli nazvati crnogorsko. Pa ukinuli onu petogodišnju likovnu školu u Herceg Novom iz koje su izašli genijalni slikari. Pa ukinuli Lovćen film koji je u trenutku ukidanja predstavljao najboljeg filmskog producenta u Jugoslaviji.
A jesmo li smjeli da osnujemo Maticu ili svoj P.E.N. centar? Ni govora. Jesmo li smjeli pomenuti bar nekadašnje postojanje Crnogorske autokefalne pravoslavne crkve? Takođe, ni govora.
Upravo zbog nedostatka svojih institucija, ili nedostatka svijesti o njihovoj potrebi, Crna Gora vječito ostaje otvorenih i izranjavljenih grudi prema nasrtajima iz Srbije. I posljednja ološ iz Srbije uvijek ima pravo da nekažnjeno pljuje na crnogorsku naciju, poriče postojanje crnogorske književnosti, ili kaže da je postojanje vjekovne Crnogorske pravoslavne crkve laž!
Eto, danas imamo Maticu crnogorsku. Srbi i Hrvati imaju svoje matice od prije 150 godina. Znaju li stanovnici Crne Gore što je to Matica i čime se ona bavi? Još manje što znači P.E.N. i kakva je njegova uloga u sadašnjoj kulturnoj stvarnosti svijeta? Zbog čega je svaki nacionalni P.E.N. emancipatorska institucija, ili pouzdani branitelj stvaralačkih sloboda u svakoj državi i društvu? Kad će doći vrijeme da nacionalni Zavod za školstvo neće moći da formuliše program književnosti u školskim programima i udžbenicima, bez konsultovanja Matice?
Ima li, konačno, Crna Gora svoje institucije kojima se brani od svake, posebno velikosrpske agresije? Da li ih je ikada dovoljno imala? Možete li se braniti od oružanog napada, ako nemate institucionalizovanu vojsku? Crna Gora je to mogla vjekovima, ali je svaki njen stanovnik doživljavao sebe kao regruta u vječnom ratnom logoru. Da li je to i danas nužno?
