Kako je Pobjedi kazala dugogodišnja šefica Radne grupe za poglavlje 27 - Životna sredina i klimatske promjene Ivana Vojinović presedan je to što je Ministarstvo ekologije obustavilo realizaciju Programa monitoringa životne sredine, tako da građani Crne Gore, po prvi put u posljednje dvije decenije, ne znaju kakav vazduh udišu, kakvu vodu piju, koji je kvalitet riječne, jezerske i morske vode u kojoj se kupaju, da li ima radioaktivnih kontaminenata u hrani, vodi i građevinskom materijalu, kakvo je stanje morskog ekosistema, postoje li štetne i opasne materije u zemljištu, koliko i koje vrste otpada su generisane, koji lokaliteti su najizloženiji buci iz životne sredine koja je, iako „nevidljivi“, drugi po redu uzročnik oboljenja koja potiču iz životne sredine, kakvo je stanje biljnog i životinjskog svijeta, koje hemikalije su uvezene u našu državu i sl.
Nema monitoringa
"Ovo je veliki problem jer je sprovođenje programa monitoringa osnovni zadatak u politici životne sredine jedne države, pa i Crne Gore. Rezultati monitoringa čine osnovu za ocjenu ukupnog stanja i kvaliteta životne sredine, davanje preporuka u planiranju ove politike, kao i za izradu godišnje informacije o stanju životne sredine. Izrada pomenutog dokumenta proizilazi iz Ustavom i zakonima definisanih obaveza za to nadležnih organa, a posebno na osnovu prava javnosti da bude blagovremeno informisana o stanju životne sredine", objašnjava Vojinović.
Paradoksalno, kako ističe, je da je Program monitoringa životne sredine za 2021. godinu usvojen uz godinu zakašnjenja sredinom decembra 2021, i to samo za kvalitet vazduha, uz kompletno ignorisanje ostalih podjednako važnih segmenata kao što su: biodiverzitet, morski ekosistem, voda, buka, radioaktivnost, otpad, hemikalije, klimatske promjene…
"Postavlja se pitanje kako je zamišljeno da se taj mikro program monitoringa retroaktivno sprovede. Program monitoringa za 2022. godinu nije ni usvojen. Ovim je, poslije niza godina truda na sistematskom građenju ove politike, prekinut kontinuitet u vremenskim serijama i ozbiljno dovedeno u pitanje donošenje ispravnih politika koje se baziraju na podacima iz monitoringa, a da ne pominjem pitanje međunarodnog ugleda usljed prekida izvještavanja Evropskoj agenciji za životnu sredinu", tvrdi Vojinović.
Poglavlje 27 - nazadovanje
Kada je u pitanju vođenje poglavlja 27 po prvi put je, po riječima Vojinović, u godišnjem Izvještaju za Crnu Goru, Evropska komisija ocijenila nazadovanje.
"Čak je i Koalicija 27, neformalna mreža nevladinih organizacija, ukazala da je jedan od važnih problema i nefunkcionisanje Radne grupe za poglavlje 27, čime je izgubljena i koordinacija između resora. Za državu koja ima aspiraciju da postane punopravna članica EU, i to prva naredna, nedopustivo je što je pokazana neposvećenost u ispunjavanju završnih mjerila za poglavlje 27, a time i najvažnijeg spoljno-političkog prioriteta, a to je članstvo u EU", naglasila je Vojinović.
Podsjećamo da je raniji saziv Radne grupe uložio ogroman trud u ispunjavanju zahtjeva Evropske komisije, što je i krajem 2018. godine rezultiralo otvaranjem poglavlja 27.
"Samostalno smo, uz podršku EK, izradili akcioni plan za ispunjavanje završnih mjerila, koji je važeća strateška mapa puta sa preciziranim aktivnostima koje Crna Gora treba da realizuje da bi ispunila sve obaveze do kraja pregovaračkog procesa u ovom poglavlju", kaže Vojinović navodeći da su imali stalnu komunikaciju sa Briselom po raznim osnovama i nekoliko video-konferencija sa EK dok aktuelna radna grupa za 14 mjeseci nije održala nijednu.
"Sve ovo govori o nesnalaženju nove administracije u zahtjevnim procesima pregovora sa EU. Primjer kratkovidog pristupa je i kalkulacija finansijskog tereta ispunjavanja obaveza iz poglavlja 27. Umjesto da računica obuhvati rok do kojeg smo procijenili ispunjavanje najtežih djelova pravne tekovine, i formalno to i zatražili od EK u pregovaračkoj poziciji na osnovu koje je otvoreno poglavlje 27, a to je 2035. godina, krajem decembra iz resornog ministarstva je izašao dokument u kojem je projekcija izvršena samo do 2025. godine. Ovaj rok od svega tri godine daje izuzetno malo osnova za strateško planiranje u ovom poglavlju, a na kojem EK ne samo da insistira, nego ga i formalno zahtijeva od država kandidata", naglašava ona.
