Njegoš je bio ne samo veliki poetsko - kosmički već i zemaljski putnik. Putovao je Evropom do Sankt Peterburga na sjeveru do Napulja na jugu sa središnim smještajima, pa i odomaćenjem u Beču, a pogotovo, u Trstu. Jedan je od rijetkih vladara koji je za svoje dvadesetjednogodišnje svjetovne i duhovne vladavine izvan svoje države, u raznim državnim misijama i povodom drugih potreba proveo najmanje tri godine. Dakle, dinamična aktivnost stranstvovanja gospodara jedne male i jedino vojinstvenom snagom i silom ispunjene zemlje. Tim prije, što su mu glavna prevozna sredstva bila vapori i kočije. Izuzetak je relacija Trst - Ljubljana - Beč đe se saobraćalo vozom.
Njegoš je bio i ostao, zapravo, slovenofil, helenofil i veliki evropofil. Što je bio veći zatočenik Crne Gore, toliko je bio i zatočenik Evrope. Što je više boravio u Evropi bolje je vidio svoju, kako je govori, kukavnu Crnu Goru. Znao je, naravno, ruski i talijanski ali najbolje francuski. I to je bio njegov glavni jezik na svim susretima po gradovima Evrope. Malo je poznato da je Njegoš namjeravao da ide i u Grčku raspitujući se koliko bi vremena bilo potrebno da na konju stigne od Cetinja do Atine.
Iako u Evropu prispio sa predrasudama da je neko ko je iz azijatskog okruženja, Njegoš je po svemu ostavljao utisak evropejskog evropejca. Bio je promoter neke druge Crne Gore i govorio jasno i glasno svoj evropskoj sviti s kojom se sastajao u raznim prilikama, da je Crna Gora samostalna država ali joj to priznanje ne daju Turska i Rusija.
Slobodarska misao
Njegoševoj radoznalosti i slobodarskoj misli, zagledanosti u Evropu, nije bilo kraja. Njegova razljućenost u Beču, u kojem se našao po povratku iz Rusije, i saznanja da mu neće biti odobren odlazak za Pariz đe je imao namjere da uspostavi odnose sa Francuskom, o tome najbolje govori jedan zapis. Naime, u prisustvu grofa Liliengerbera, austrijskog guvernera za Dalamaciju, koji mu je bio protokolarni domaćin na dvoru kancelara Meterniha, a đe se zadesio i Vuk Karadžić, Njegoš je zabran dvije velike sile da ne ide đe je naumio objasnio virulentno: Po svoj prilici boje se da bih mogao u Francuskoj da usisam skobodoumna načela, da bih mogao, možda, pristupiti uz neku stranku... a htio sam da vidim Pariz i druge gradove i zemlje... Ja sam slobodan, samostalan, čovjek; ne pripadam ni Rusiji, ni Austriji, ni Turskoj, ja nikome ne pripadam. I bila bi najveća zloupotreba sile ako bi htjeli spriječiti moje putovanje. Ko mi može zabraniti da radi sopstvenog zadovoljstva proputujem cijelu Evropu… Kada ga je 1851. godine prilikom dolaska u Beč na liječenje već uveliko onemoćalog Branko Radičević pitao ko će da ga naslijedi serdar Đuko je odgovorio da će to biti Danilo. Nikad čuo, iznenadio se Branko, a Njegoš je pojasnio: Čuće za njega jednoga dana cijela Evropa.
Potrebito je u kontekstu ovog teksta podsjetiti na jedan krupni i visoko kotirani, frekventni, velikosrpski falsifikat jedne Njegoševe, meraforične, i istorijske kvalifikacije Crne Gore predstavljajući je svojim sagovornicima po Evropi: Ovo što pričam o mom otačestvu u kojem nema mekih kreveta, hotela i okretnih žena u društvu, nije basnoslovije, nije to Šparta grčeska, no je ovo istina Šparta slavenska.
Susreti sa istorijom ljepote
Ono čim je bio najviše ushićen u Rusiji bio je Sankt Peterburg kojeg je sagradio Petar Veliki po uzoru na ovom ruskom caru veoma blisku i njoj okrenutu Evropu. U Italiji je bio fasciniran onim što su bile tekovine humanizma i renesanse i tekućeg kulturnog života. O tome, kao i mogo čemu, svjedoče i Pisma iz Italije Ljubomira Nenadovića, a posebno Njegoševa bilježnica. O svojoj viziji Crne Gore u tokovima njene istorije upečatljivo govore i mnoga pisma iz Vladičine korespodencije sa znamenitim ličnostima svoga vremena.
Po bijelom svijetu Njegoš je odlazio ne samo radi svojih diplomatsko - svješteničkih i državnijeh misija, već i zbog makar i privremene zamjene svog pustinjaštva cetinjskog sa jednim izvansrednjevjekovnim načinom življenja. Ili, sa istorijom ljepote kako bi rekao Umberto Eko. Bili su to njegovi intelektualni pohodi, odnosno, putovanja čije je iskustvo bilo presudno ne samo za njegovo književno djelo već i njegovo upravljanje Crnom Gorom i promišljanje, anticipiranje, njene sudbine. Njenog prizivanja samoj sebi, prosvijećenosti i otvaranju evropskih vidika.
Bio je to njegov pogled iz daljine na Crnu Goru koja će se jednog dana naći među prosvijećenim zemljama. To je bila njegova opsesivna civilizacijska ideja u dodiru sa svim što je upoznao i velika, rodoljubiva muka, nostalgija, zbog karantina u kojem je okružena Otomanskom imperijom dangubila nekoliko vjekova. Nije čudo e’ me umorila ova burna i krvava katedra na koju sam se popeo evo dvadeset godina – kaže autor Gorskog vijenca u jednom pismu s kraja 1850.godine.
Vizionarski realizam
U svojoj knjizi Njegoš, pjesnik, vladar, vladika Milovan Đilas piše: “Da prezimi u Italiji - na to je Njegoša bolest podstakla. Ali, on nije došao u Italiju da preleži zimu u nekom blagom mjestu, nego onako rovit, bolestan, putuje kroz najznamenitije gradove - duže se zadržao u Napulju, umoran i iscrpljen, gleda znamenitosti i uči iz njih. To je duhovni susret sa istorijom, djelima i mudrošću koji su sveljudski već i po tome što su najsavršenija i neprekinuta postizanja’’.
Đilas, dalje, pojašnjava: ”Od decembra 1850. do maja 1851. godine Njegoš je prošao dug i za bolesnike zamoran put: Beč – Trst - Venecija - Milano - Rim - Napulj - Rim - Čivita - Vekija - Livorno - Firenca - Đenova - Torino - Venecija. I nigdje nije prošao kao bolesnik, nego grabeći da što više vidi i sazna. Ni u jednom trenutku svoje duge bolesti, nije joj se podao i predao… Prema samom papi nije pokazao nikakav interes sem gordosti gorštačkog poglavara… Njegoš je neprestano bio gladan znanja… Uman čovjek uči svud i vazda, i umirući”.
Prisjećajući se Njegoša, odnosno, onog dijela njegove misli koji se odnosi na budućnost Crne Gore i južnoslovensko - balkanskog prostora, neosporno je da je to uvijek bilo u skladu sa onim Ko na brdo ak’ i malo stoji više vidi neg’ onaj pod brdom. Izvjesno je da je njegovo brdo bilo povisočije a njegovi horizonati iz tamnog vilajeta nadbalkanski. Nije to bio romantizam ili mitomanija već njegov vizionarski realizam, odnosno, evroidnost jednog mislioca, okrenutog idejama s kojima smo danas živimo, a s kojim je napravljen istorijski zaokret.
Sa Njegošem, u stvari, počinje crnogorska moderna politička misao. S tim što joj je prethodilo državotvorstvo Petra Prvog, kao i evropejstvo guvernera Radonjića.
Pogled ka Evropi
Njegoš, Vladika Rade, nikad nije vidio Srbiju, niti je, izgleda imao potrebe za tim. Svojevrsna rjetkost za njegovo vrijeme i njegov sveukupni format. Cetinje - Kotor - Dubrovnik - Zadar - Trst - Ljubljana - Beč - Prag - Varšava - Petrograd - Moskva - Milano - Rim - Vatikan - Napulj - Venecija bila je njegov životorodni red vožnje. Njegovo neostvareno putovanje u Pariz ispuniće pet godina poslije njegove smrti njegov odabrani nasljednik knjaz Danilo audijencijom na urgentni zahtjev kod cara Napolona III od kojeg je tražio proznavanje Crne Gore kao samostalne države. Ni Danilov nasljednik, knjaz Nikola nije izabrao ruske vojne liceje, već francuske. A, ukupno gledano, više je preferirao evropsku stranu svijeta.
I da je Njegoš htio da posjeti Srbiju vjerovatno mu se nije išlo niti u Kragujevac, niti u Beograd. U prvim godinama svoje vladavine domaćin bi mu bio knjaz Miloš Obrenović a u drugom Aleksandar Karađorđević, sih “heroja topolskoga”. Tamo mu se nije putovalo jer bi bio u zemlji koja je bila još uvijek vazalni ili poluvazalni dio Osmanskog carstva s kojim je ratovao. Ne bi mu se išlo, ni iz bezbjedonosnih razloga, a možda je za njegov tamošnji boravak bila potrebna i dozvola turskog sultana. Ko zna, možda bi na put bez povratka bio proslijeđen i do Carigrada. Takvu misiju bi otežavala i činjenica da je Njegoš za svoje svjetovne potrebe svuda nosio crnogorska odjelo, iliti, crnogorske haljine. U njemu se osjećao slobodnije i znakovitije. Drugačije rečeno, Njegoš je više volio centar, ili metropole, nego periferiju.
Svjetski čovjek
Iako je prema Evropi imao i kritički odnos - posebno zbog njene ravnodušnosti prema ropstvu Južnih Slovena pod Osmanskim carstvom - Njegošu ništa nije moglo ogaditi Evropu pa čak ni njegov rođeni Vojvoda Draško iz Mletkah. Naprotiv, što je više upoznavao Evropu, to je bolje opservirao tokove istorije i civilizacije, anticipirajući u tom kontekstu i sudbinu Crne Gore. To je prije svega vezano za evropski, zapadni dio Evrope u kojem je najviše boravio, i postajao svjetski čovjek i svjetski putnik. Mnogo manje su ga impresionirala ona putešestvija koja su se ticala njegovog prvosvještenstva i crkvenijeh poslova. U Rusiju je putovao dva puta. 1842. godine tražio je novi dolazak radi prijema kod cara Nikolaja I ali je odbijen. Slično je bilo i sa zahtjevom koju godinu kasnije. Prilikom druge posjete Rusiji imao je tretman sumnjivog lica zbog čega je bio tri mjeseca smješten u manastirskom pritvoru u Pskovu.
