Navodi da „nije bilo javne rasprave o amandmanima”.
Crnogorska pravoslavna crkva – nije ni pozvana na razgovore u Vladi.
Rok za eventualne sugestije o prijedlogu izmjena i dopuna Zakona je kratak da bi predstavnici manje zastupljenih vjerskih zajednica mogli poslati zvaničan stav po tom pitanju – zajednički je saopšteno nakon sastanka predstavnikâ Islamske zajednice, Katoličke crkve i Jevrejske zajednice u Crnoj Gori.
Važeći Zakon o slobodi vjeroispovijesti je usvojen u proceduri koja je potrajala pet godina, uključujući i meritornu završnu reviziju Venecijanske komisije.
Zadovoljstvo je sada iskazala jedino – SPC. I pod vladavinom DPS-a, bila je dobitnik tranzicije.
Zbrzane izmjene Zakona imaju odlike – lex specialisa. Kroz tu paragrafsku brešu se otvara proces legalizacije najveće pljačke crkveno-istorijske baštine naših predaka od strane Srbije i njezine SPC.
Predlagač, resorni ministar Vladimir Leposavić, bio je član tima SPC za neuspješne pregovore s prethodnom Vladom.
Koliko se razaznaje iz njegove biografije, on nema posebna znanja o odnosu države i vjerskih zajednica – doktorirao je u Beogradu na temi „Međunarodnopravna zaštita manjina s posebnim osvrtom na položaj Srba u zemljama bivše SFRJ”.
Početkom godine, Leposavić je u svojstvu pravnoga savjetnika SPC izjavio: „Prirodno je da se prvo Ustavnome sudu Crne Gore podnese inicijativa za ocjenu ustavnosti tog Zakona, a da kasnije, ako bude potrebe i iscrpu se domaća pravna sredstva, uslijedi obraćanje Evropskom sudu za ljudska prava“.
I? Ništa. Iako je SPC Ustavnome sudu podnijela prijedloge o pokretanju postupka – ubrzo ih je opozvala. Zaključak: nije utvrđeno da je Zakon neustavan.
SPC, svojevoljno, nikad u Crnoj Gori nije željela da se registruje kao pravno lice – vjerska zajednica. Sada SPC želi kroz promjene Zakona da ih Leposavićevo ministarstvo „po službenoj dužnosti” prosto – evidentira, bez prethodne procedure registracije kroz koju su prošle sve druge crkve i vjerske zajednice u Crnoj Gori.
Jedna od namjera zaobilaženja propisane registracije je i održavanje u neobaviještenoj javnosti maligne legende da je SPC „starija od Crne Gore”.
Koja je razlika između registracije i evidencije? Velika. Registracijom vjerske zajednice stiču svojstvo pravnoga lica, a evidencijom se nastavlja pravni subjektivitet.
Ponovimo – SPC nikad nije imala pravni subjektivitet crkve ili vjerske zajednice u odnosnim resornim registrima Crne Gore i po crnogorskim zakonima koji su uređivali religijske slobode i pravne statuse religijskih zajednica. Leposavić bi da „istorijski” evidentira u Crnoj Gori nepostojeći pravni subjektivitet SPC!
Napominjemo: hrišćanstvo u sadašnju Crnu Goru nije došlo iz Srbije, nego iz Grčke – process hristijanizacije naših slovenskih predaka u drevnoj Diokliji je u 9. vijeku dovršio Sveti ravnoapostolni Ćirilo (Άγιοι Κύριλλος).
Zvanično i provjerljivo, najstarija hrišćanska arhiepiskopska katedra u Crnoj Gori in continuo je Barska nadbiskupija (Dioclitana ecclesia ili Archiepiscopatus Dioclitanae ecclesiae), osnovana u 11. vijeku za vrijeme Dukljanske države Vojislavljevića. I ta se katedra uredno registrovala po prethodnome Zakonu o pravnome položaju vjerskih zajednica.
„Vlada Zdravka Krivokapića želi da izuzme Srpsku crkvu iz potrebe za registracijom zbog, kako se navodi, ‘poštovanja istorijskoga trajanja i pravnoga subjektiviteta postojećih verskih zajednica’”, piše Tatjana Derkač.
„Odgovor na pitanje direktno je povezan s ovim odioznim ‘istorijskim’ vlasništvom nad crnogorskim svetinjama”.
„Nije isključeno da će smrt dva revnosna borca za srbizaciju Crne Gore – patrijarha Irineja i mitropolita Amfilohija, takođe u velikoj mjeri uticati na nivo ‘pobožne’ žestine. Nema tijela, nema akcije. Dakle, šou i dalje traje”.
Kako smo objavili, Derkač je prije oko tri mjeseca procijenilada „Srpska patrijaršija ne bi trebalo da se oslanja na ‘blitzkrieg’ u rješavanju svojih glavnih pitanja u Crnoj Gori”.
„Ostaci nade za trijumf SPC mogu da se istope u procesu usvajanja zakonâ o porijeklu imovine i lustraciji. Čak i ako Srpskoj patrijaršiji ostane pravo da pośeduje stare crkve, moraće da na jednakoj osnovi sa svima dokaže zakonitost porijekla svojih brojnih gizdavih resursa iz novijega vremena”.
„Krivokapić, koji je studirao u Njemačkoj i kaže da je fan njemačkoga Ordnunga (čvrstoga poretka, discipline u poštovanja pravila – prim), smatra da je došlo vrijeme da se jasno definiše odnos države i Srpske patrijaršije”, pisala je Derkač.
„Očigledno je da tada govorimo o statusu SPC kao javnopravne korporacije (Körperschaft des öffentlichen Rechts), koja ima pravo da uz pomoć države naplaćuje porez od vjernikâ da bi organizovala svoje aktivnosti. Pored toga, takve crkve imaju priliku da dobijaju subvencije i finansijske beneficije od države”.
„Međutim, ovo prije svega znači registraciju vjerske organizacije kao pravnoga lica. Kao što znate, Srpska patrijaršija kategorično odbija da prođe proceduru registracije u Crnoj Gori, insistirajući da se u Crnoj Gori nalazi ’istorijski’, odnosno i prije stvaranja države! Ovo je već odvelo Crnogorsko-primorsku mitropoliju do skandala povezanih s optužbama za finansijske prevare i utaje poreza”.
Mitropolija crnogorsko-primorska SPC je osnovna 1931. godine, nakon što su istovrmeno arondirane tri eparhije drevne autokefalne Crnogorske mitropolije – Crnogorske pravoslavne crkve, nekanonski „ukinute” 1918.
SPC je osnovana dvije godine docnije – 1920, a tomos je dobila 1922. Iz Beograda su Eparhiju budimljansko-nikšićku formirali 2001.
Vlasništvo nad dijelom crnogorskih manastira i crkava sagrađenih prije 1918. godine, SPC je sticala u netransparentnim upravnim postupcima počevši od sredine 1980-ih – prostim upisima u katastar, a ne dokazivanjem u sudskoj parnici.
Do tada, svi manastiri i crkve, sagrađani prije 1918, bez obzira na nestanak Kraljevine Crne Gore i naše autokefalne Crkve, ostali su u državnome vlasništvu – najprije Kraljevine SHS (Jugoslavije), a od 1945. federalne republike Crne Gore.
Nema javno objavljenih podataka da je imovinski zastupnik države (republike) Crne Gore ikada dao saglasnost za promjene vlasništva nad crkvenom imovinom u korist SPC; a za tako nešto nijesu postojale ni preostale opcije – zakonski nalog, sudska odluka, ugovor između SPC i Crne Gore, etc.
Upis u katastar, na drugoj strani, sâm po sebi, prema važećim propisima, nije dokaz o svojini, već o pośedu, te u tom smislu je samo pretpostavka postojanja prava svojine.
