Četiri antologije crnogorske narodne proze, antologija bajki „Vilina gora“, legendi „Vatra samotvora“, basni „Kad je sve zborilo“ i priča „Potopno vrijeme“, koje je objavila Matica crnogorska, predstavljene su sinoć u Podgorici.
„Antologije koje je Matica crnogorska objavila poslije dugog perioda predstavljaju svojevrsni vrhunac istraživačkog i terenskog rada Radoja Radojevića na prikupljanju crnogorskog narodnog stvaralaštva“, rekao je generalni sekretar Matice crnogorske Ivan Ivanović, jedan od urednika izdanja.
Ivanović: Dobili smo cjelovitiju predstavu o crnogorskoj usmenoj književnosti
Antologiju basni „Kad je sve zborilo“ i antologiju priča „Potopno vrijeme“ je nakon tragičnog nestanka Radoja Radojevića dovršio i priredio za štampu Danilo Radojević.
„Priređujući antologije braća Radojevići su vodili računa da obuhvate kompletan etnogeografski prostor Crne Gore. Legende, bajke, basne i priče sadržane u ovim izborima nastajale su u krajevima širom Crne Gore, tematski su podijeljene i autentično predstavljene. Predgovori i pogovori koje su napisali Radoje i Danilo Radojević ujedno predstavljaju izuzetne studije o crnogorskoj narodnoj književnosti“, rekao je Ivanović.
Čitajući ih, kaže, dobijamo cjelovitiju predstavu o crnogorskoj usmenoj književnosti a njihovi tekstovi nam otkrivaju i niz neobično važnih činjenica.
„Ukazao bih ovom prilikom zbog njenog značaja samo na jednu, koja nam govori – da pored crnogorskog naroda niti jedan drugi slovenski narod na Balkanu nema toliki broj narodnih basni da bi ih mogao objaviti kao posebnu knjigu“, naveo je on.
Dodao je da pored nesumnjive potrebe da se ove četiri vrijedne antologije poslije toliko godina ponovo objave i budu dostupne publici, ovaj projekat smatraju i svojevrsnim omažom braći Radojević koji su toliko učinili za crnogorsku kulturu, crnogorski jezik i nacionalni identitet Crnogoraca.
Radojević: Trebalo prepoznati i odstraniti novovremena sricanja legendarija sa ideološkom pozadinom
Zadatak Radojev bio je da iz dostupne literature, ali i od savremenika koji su pamtili ili zapisivali, prikupi i odabere autentične prozne narodne iskaze nastajale na crnogorskom tlu, navodi se u govoru Milovana Radojevića, urednika novog izdanja antologija koji nije mogao lično prisustvovati promociji.
„Takođe je trebalo prepoznati i odstraniti novovremena sricanja legendarija sa ideološkom pozadinom. Jedan primjer falsifikovanja donijet je u pogovoru izboru narodnih priča Potopno vrijeme: Jovan Erdeljanović, radeći na pripremi za štampu rukopisa Stevana Dučića „Život i običaji plemena Kuča“, otkucao je na pisaćoj mašini i umetnuo priče „Sveti Sava uči ljude orati i tkati“ i „Kako su postale tri vjere“ dodavši Dučićevom rukopisu novu paginaciju. Erdeljanović je, kako konstatuje Danilo Radojević, smatrao da je „nužno“, pošto među pričama koje je Dučić zabilježio nema ni jedna o Savi Nemanjiću, da njegovim kultom „pokrije“ i Kuče“, navodi Milovan Radojević.
Istakao je i da su na „nemirnom prostoru Balkana Crnogorci stoljećima opstajali i u grču oslobodilačke borbe dospjeli do 19. vijeka, ali bez naučnih institucija i bez obrazovanog kadra koji bi otpočeo izgradnju nacionalne samosvijesti na osnovama bogatog kulturno-povijesnog nasljeđa.“
„Tu situaciju iskoristili su drugi da posegnu za crnogorskom baštinom. Ova akcija prisvajanja crnogorskog bića trajala je nesmetano, a to se zbivalo i kroz prve institucije prosvjete i kulture u samoj Crnoj Gori, koje su vodili izvanjci na zadatku. Posebna je tema zloupotreba narodnih formi iskaza, naročito epskog deseterca, za širenje propagande koja je imala za cilj da kod Crnogoraca stvara iluziju o pripadnosti širem narodnom kolektivu. Logična posljedica ovoga procesa bio je nestanak crnogorske države 1918. godine i ubrzana asimilacija Crnogoraca“, istaknuto je u obraćanju Radojevića.
Kalezić: Raznovrsnost narodnog govora, bogatstvo motiva
Metodološkinja književnosti Sofija Kalezić akcentovala je neke tačke iz biografije montenegriste i priređivača Radoja Radojevića, te se osvrnula na značaj svake pojedinačne antologije, posebno bajki.
„Bajka je svojom specifičnošću oduvijek pripadala svijetu djetinjstva, pa i kada diferencirane književnosti za djecu kao takve nije ni bilo. Zbog svoje kompleksnosti ona i danas predstavlja predmet interesovanja teoretičara književnosti, folklorista, istoričara, proučavalaca narodnog pjesništva i etnologa“, rekla je Kalezić.
Ona je dodala da čitajući bajke koje je probrao Radoje Radojević lako je uočiti raznovrsnost narodnog govora, bogatstvo motiva i brojeve koje se ponavljaju.
„Crnogorsko narodno stvaralaštvo umjetnički sublimira opšta i pojedinačna životna iskustva crnogorskog naroda koji je kroz takvu vrstu predanja u njima ostavio vidno istorijsko i etničko obilježje, značajna svjedočanstva vjekovnog iskustva i sistema moralnih vrijednosti“, rekla je Kalezić.
Vujović: Radoje Radojević zapazio da problemi u pogledu izbora jezičkoga obrasca
Lingvista Novica Vujović sa FCJK pozabavio se antologijama sa lingvokulturološkog aspekta.
On je objasnio da „kasna uspostava institucija nauke i kulture, prihvatanje jezičkih strategija koje su kreirane izvan Crne Gore a za potrebe širega jezičkog prostora u kojem je svako markantnije crnogorsko jezičko obilježje tretirano kao regionalizan, pogrešno, neobično, kao produkt nekulture itd. čine ukupnost ambijenta u kojemu se pisalo i raspravljalo o raznim oblicima crnogorske kulture i duhovnosti.“
„Radoje Radojević još je uz prva izdanja antologija crnogorskih legendi i bajki zapazio da problemi u pogledu izbora jezičkoga obrasca „potiču iz odnosa zapisivača i priređivača prema narodnom jeziku i govoru usmenog pripovijedanja“, kazao je on.
Tako su, kako dodaje, i brojni tekstovi crnogorske usmene književnosti objavljeni jezički prilagođeni ondašnjoj normi srpskohrvatskoga/srpskog jezika.
„Kako se postepeno udaljavalo od izvornosti svjedoče razna kolebanja priređivača i jezičke adaptacije koje su ovakvi tekstovi doživjeli kroz vrijeme a mogu ih ilustrovati naslovi crnogorskih legendi poput „Vojvoda prevario devojku“ i „Tri junaka i devojka“. I nijesu, i to je sasvim poznato, to jedini takvi slučajevi. Ne može se zanemarivati uloga jezika u legendama, bajkama, basnama i sličnim ostvarenjima crnogorske usmene proze, baš kao što ne možemo posve razumjeti razne lokalne tradicije u nas ako u tekstovima koji ih prate iznevjerimo jezički obrazac na kojem su nastali. I zato je razumljivo što mnogi interpretatori ovih fenomena na jezik gledaju i kao na vid otkrivanja njihove kulturološke prepoznatljivosti“, rekao je Vujović.
Krivokapić: Priče duboko ukorijenjene u duh i zemlju prostora
Već na prvu vijest da će Matica crnogorska objaviti novo izdanje antologija crnogorske narodne proze, najavljeno je i da će odabrane bajke i legende biti prevedene i na engleski jezik. Zadatak da priče koje i mi s područja na kom se govori crnogorski jezik nekad ne možemo da pročitamo bez fusnota prenese u drugi jezik na sebe je preuzela profesorica engleske književnosti Marija Krivokapić.
Ona je istakla da su pomenute priče duboko ukorijenjene „u duh i zemlju prostora, mirisu dima iz čibuka, škripi drvenih čardaka, kamenitim predjelima, te u svirepom i plamenom dostojanstvu žena i muškaraca koji žive u blizini strahovitih planina, začaranih jezera, ali i jedni kraj drugih.“
„One žive u poroznosti granice između stvarnog i čarobnog, u međuprostoru između znanja i neznanja, gdje tišina nekada određuje značenje, a prevodilac lebdi između svjetova, jezika, epoha, naslućenog smisla i škrte riječi. Rustični, ponekad nedovršeni jezik daje priči bezvremenost, a ona traži uzvišen ton, epsku dikciju, te ritam usmenog pripovijedanja. Priče se kreću ujednačenim tempom koji ostavlja vrijeme da mala djela i vrline pokažu svoju težinu, ali od prevodioca traži jezički ekvivalent za vremensku patinu“, rekla je Krivokapić.
Istakla je da se, prevodeći ove priče, trudila da sačuva „kadencu starih glasova, suvi humor baka, svečana upozorenja svetaca, atmosferu koja se raspline ako joj se ne priđe s poštovanjem.“
„To je značilo da brižljivo zadržavam izraze koji gube značenje u savremenom svijetu – tražeći sopstveni jezički zavičaj; ne iz nostalgije, već iz poštovanja prema onome što nas je oblikovalo, a da bih iznijela semantičku i kuturološku slojevitost – kao što je zduvač, ratnik vjetra čije je samo ime šapat duha i daha. To je neprevodiva riječ, a zvučna poput vjetra koji opisuje“, ističe ona.
I ta jedna riječ, kaže, nosi u sebi pejzaž, vjerovanje i arhetip.
„To su trenuci kada se jezik pobuni protiv prevoda. Kako prevesti kulturnu, funkcionalnu i arhitektonsku slojevitost čardaka? U ovakvim situacijama odlučivala sam se da izraz ostane u tekstu, a da mu duh objasnim fusnotom, kao čuvarem značenja, a ne kao zidom između čitaoca i teksta“, rekla je Krivokapić.
Vojinović: Crnogorska braća Grim
Profesor crnogorske književnosti Vladimir Vojinović ukazao je da ne postoji velika nacija u Evropi koja se ne oslanja jedan veliki ep ili na više njih.
„Svaki jezik oslanja se na usmenu književnost i usmena književnost je u standardu i zato je ovaj projekat značajan. Braća Radojević su uspjeli da snagom svoga stvaralaštva otrgnu ne samo od zaborava, nego i od kradljivaca crnogorsku narodnu književnost. Mislim da su velikim dijelom i zaslužni zato što je edicija „Luča“ dobila Trinaestojulsku nagradu. Ja ih u jednom od svojih tekstova zovem crnogorskom braćom Grim. S koliko su senzibiliteta pristupili ovome poslu, jer vjerujte nije lako“, objasnio je Vojinović.
On je pokušao i da dočara koliko je rada uloženo u Radojevićevo istraživanje, te ukazao na značaj indeksa imena koji su Radojevići praktikovali.
„Jasno je nakon ove priče koliko je važan posao ovih montenegrista i koliko imamo vrijedne knjige pred sobom. Važno je to što su oni uradili, važno je ovo što radi Matica crnogorska. Ovo je početak novog procesa – afirmacija usmene književnosti je utemeljivanje crnogorskog identiteta. Onako kako su Radojevići otrgli od kradljivaca oblik i forme usmene književnosti, usmene proze, tako mi danas poštujemo njihovo djelo, poštujemo sebe i svoj identitet“, poručio je Vojinović.
