Organizacija i struktura crnogorskog društva u potpunosti je odgovarala geopolitičkom položaju zemlje, stiješnjene među neprijateljski raspoloženim susjedima, u teško prohodnim krševima i planinama koje su je odvajale od svijeta, a i sama plemena jedno od drugog, zapisao je Momir M. Marković, književnik, književni kritičar, publicista, novinar, akademik.
U knjizi Crnogorski rat Marković piše kako je u oskudici vode i životnih namirnica, bez puteva Crna Gora bila jedina zemlja na Balkanu gdje se nijesu mogla koristiti kola kao prevozno sredstvo.
U nastavku teksta prenosimo odlomke tog štiva.
„Bez utvrđenja i gradova (Cetinje je, pored Manastira, imalo do kraja 18. vijeka tek desetak kuća). Sitne parcele posne zemlje i mala stada sitne stoke bila su jedino čime se Crnogorac mogao baviti kao privrednom aktivnošću. Društvo je višestruko bilo lišeno mogućnosti da proizvodi višak vrijednosti. Bez ikakvih mogućnosti za razvoj nauke, zanatstva, trgovine... za kojima, na kraju krajeva, nije bilo istorijske nužde. Pa, ipak, manje je poznato, postizani su uspjesi u vidarstvu, što je rezultat istorijske nužde i neprekidnog ratnog stanja u kojem se zajednica nalazila. A uspješno se štitila i od kuge, spaljivanjem kuća, leševa, čak i bolesnika. Crna Gora je zemlja koja je najmanje stradala od epidemija kuge na Balkanu.
U tom će razdoblju Crna Gora najnespornije domete ostvariti na planu ratne vještine i taktike, koja će se i na osnovu slobodne inicijative bogatstvom formi iskazivati kao narodno stvaralaštvo.
Takav red stvari nije u suprotnosti sa istorijskim zakonitostima. Svaka revolucija po pravilu konkurentnost mora dokazati na društveno-političkom planu. Osnovni instrument kojim revolucija razrješava bitne društvene i političke konflikte jeste rat. „Rat nije ništa drugo do državna politika produžena drugim sredstvima“. Stoga svaka društveno-ekonomska formacija prvi napredak, u fazi revolucionarnih previranja, mora pokazati u načinu vođenja rata i ratnoj vještini. Taj se napredak po pravilu temelji na novim društvenim odnosima. Svaki Crnogorac bio je ratnik.
Opisujući način ratovanja Crnogoraca Viala de Somier kaže: „U ratnim pohodima Crnogorci ne vode sobom ni mazge, niti kakva kola. Spavaju na zemlji, po stijenama, nepokriveni i izloženi sezonskim promjenama na koje su navikli, te im to stoga ne pričinjava nikakve rđave posljedice na njihovo zdravlje“.
Načelni sistem snabdijevanja Crnogoraca u ratu zasnivao se na ratnom plijenu, kako tekućih potreba, tako i minimalnih rezervi. Ako se, pak, radilo o opsadama, dugotrajnim ratnim operacijama koje su angažovale veći borački sastav, a nije se ukazivala prilika za plijenom, onda su kao intendantske kolone stupale na scenu žene sa tainom i priručnim sanitetskim materijalom za borce, ponekad potpomognute manjim grupama mladih boraca koji bi ih štitili preko nesigurnih teritorija. Spomen na takav način snabdijevanja Crnogoraca na bojištu ostavio je, pored drugih, Arso Pajović, novinar iz Novog Sada u ratu 1876-1878. kao i mnogi drugi. I u narodnom predanju i poeziji ostaje vrijedan spomen na intendantske kolone i sanitetsko obezbjeđenje crnogorske vojske.
Sve do 1876. crnogorska vojska nije imala nikakve inženjerijske, sanitetske ni logorske opreme. Nema sumnje da je pored sistema snabdijevanja vojske u ratu i naročiti način mobilizacije, koji se zasnivao na davanju znaka za uzbunu, doprinosio uspješnosti crnogorskog četiristogodišnjeg rata. Pucanj i poklič „Ko je Crnogorac!“ bili su dovoljni da za nekoliko sati saberu i uvedu u bitku svu boračku snagu plemena i nahije, a za neznatno duže vrijeme i čitave zemlje.
Spiridion Gopčević, opisujući način mobilizacije za rat, kaže da je cjelokupni borački sastav zemlje, uprkos bijednom stanju pješačkih staza, već idućeg dana mogao biti koncentrisan i spreman na dejstvo u ma kom kraju zemlje. Mobilizacijske mogućnosti slobodnog dijela zemlje kretale su se od početka 16. do kraja 19. vijeka - u zavisnosti od veličine slobodne teritorije, ostvarenog jedinistva, snage oslobodilačke ideje i drugog - od nekoliko hiljada boraca sposobnih za odlučna ofanzivna dejstva, do tridesetak i više hiljada boraca sposobnih za odlučna ofanzivna dejstva. U slučaju krajnje nužde u očajničkoj borbi, kada se oružja laćaju i djeca od 10 godina i žene, taj je broj mogao biti i dvostruko veći.
Suština crnogorske vojne formacije, koja je proizilazila iz društvene strukture, činila je da se prostim zbrajanjem taktičkih jedinica stvaraju združeni operativni i strategijski sastavi - vojska koja je za četiri stoljeća neprekidnog rata u energičnim ofanzivnim dejstvima izvojevala dosta slavnih bitaka.
Plemenska vojna formacija
Prema propisu iz 1870. godine, crnogorska oružana sila slobodnog dijela zemlje imala je 16.700 boraca, od 16 do 60 godina starosti. Ali, tokom 19. vijeka Crna Gora je mogla da računa i na još desetak hiljada boraca iz neoslobođenih krajeva u kojima je Cetinje držalo stalno potpaljen fitilj ustanka. Poslije velikog rata 1976-1878. godine, kada je slobodna teritorija znatno proširena, uvećao se i brojni sastav armije borcima iz novooslobođenih krajeva. Tako će Crna Gora u ratove početkom 20. vijeka ući sa armijom od preko 30 hiljada boraca. Crnogorska vojska je bila, zavisno do stepena modernizacije države i vojske, koje su otpočele s knjazom Danilom, a nastavljene s knjazom i kraljem Nikolom, svrstana u desetine, čete ili stotine i bataljone, brigade i divizije. Ali, suština crnogorske plemenske vojne formacije, čiju je osnovu činila četa i plemenska vojska ili bataljon, u svim modernizacijama ostala je potpuno nedirnuta. Do 1851. godine crnogorska vojska nije imala pravilima propisanu organizaciju i formaciju.
